U posljednje vrijeme kuham(o). Sta drugo kad su nam omiljeni restorani i slasticarne zatvoreni. Ustedjela sam dosta. Dobro, ne bas dosta dosta, ali osjetim razliku, ne placam pica u kaficima, ne jedem fast food svaki dan na poslu, ne kupujem dva kolaca dnevno, ne pusim koliko sam prije…

Nego, hocu da se zalim. Sta je s ovim balkanskim receptima kolaca? Reko bi covjek najbogatija zemlja na svijetu. Kaze 15 jaja u fil, 20 u koru, kila secera, pola kile putera, dvije velike solje ulja i tri kile oraha. Maloprije pomislim na kertos tortu koju mi je mama pravila za rodjendane kad sam bila mala – POSLIJE RATA. Jadnica je vjerovatno stedjela tri mjeseca unaprijed da bi mogla da kupi pet kila oraha, pola kile cokolade i 22 jajeta. Hvala, mama.

Jednom sam napravila sampitu cimerima Francuzima i kad sam rekla koliko jaja i secera sam stavila, vidjela sam da se jedva suzdrzavaju da ne odu u halu i ne ispovracaju sve. Sad ih razumijem.

Pokusavam da napravim neki kolac s plazmom vec odavno. Jednom sam ga uspjela dobro pokvariti izmjenjujuci neke sastojke. I sinoc isto to uradim s drugim receptom i jeduci ga poslije imala sam deja vu – istu istijaciju sam stvar uradila – umjesto mlijeka stavila bademovo… Ne znam ni sto ga vise kupujemo. Ne znam ni zasto sam nekad voljela to mlijeko s tim oporim okusom. Tako da smo se sinoc dogovorili da ga ne kupujemo vise i da cemo preci na sojino.

Anyway, first world problems, ha?

Karantena level pro

Karantena je pocela s velikim glavoboljama. Ono nekoliko dana sto sam radila, vracala sam se kuci smlacena, premorena, bez razumijevanja sta se to desava s mojim tijelom. A onda je pocela groznica, sumnja na covid. Tri dana poslije sam se osula, od glave do koljena. Pljuskavice… 30 godina i pljuskavice. Vise bih voljela da sam coronu dobila. Tijelo mi se izoblicilo u manje od 24 sata. Plakala sam jer sam morala da doticem kozu punu plikova dva puta dnevno, oprati je, namazati kremom. Francuz mi je prao i mazao ledja i tjesio me da ce sve brzo proci, pravio mi limunade i gulio jabuke i banane, jedino sto sam mogla jesti.

Pa je i to proslo. Ali ipak bolovanje jos sedmicu dana, da ranice prodju. Sad sam prekrivena kraterima i crvenim mrljama. Od sunca se moram dobro stititi sljedecih godinu dana, sto je jako tuzno s obzirom da zivim na moru. Ili pametno. Krema za suncanje i ja nismo na ti. Ovo ce biti prilika da steknem neke nove, dobre navike.

Pogledala sam dosta serija. Sto nekih sranja, sto nekih dobrih. Medju dobrima : Quicksand, Homeland, Ultraorthodox. Ova posljednja mi se posebno svidjela, pa sam odmah narucila i knjigu po kojoj je radjena. Knjiga nikako da dodje, zajedno s jos jednim grafickim romanom, The trouble with women… Ali tako je to u karanteni, knjige nisu prioritet.

Od filmova nista posebno…

Sto se knjiga tice, jos uvijek sam na Moja genijalna prijateljica sagi. Prvu sam dobila od prijateljice, svidjela mi se. Drugu sam kupila u Sarajevu, progutala je, pronasla sam se u periodu adolescencije glavne junakinje. Po zavrsetku sam imala craving za trecim i cetvrtim dijelom. Pa sam ih nasla na internetu i narucila, hvala Booka! Sad sam na cetvrtoj, laganini, manje su strastvene od prve i druge, ali i dalje su drage. Ide mi se u Napulj. Jedva cekam da prodje karantena, pa da si izorganiziram to s J., mojom najdrazom putnom kompanjonkom.

Ah ta putovanja… Da je zivot ostao normalan, za cetiri dana bih bila u Barceloni s dragim i slavili bismo moj rodjendan jeduci tapase i pijuci sangriju… Mozda sljedece godine? Ili ne, ove godine Barca i Napulj, a sljedece za rodjendan negdje na sjever, u Dansku, Kopenhagen? Ili dugo zeljeni Edinburg? Svrbe me tabani.

A znam da cu biti u bankrotu nakon kupovine i renoviranja stana. Jos nekoliko sedmica… Hej, ja digla kredit, hej ja kupujem stan… Nije savrsen, ali je moj. Pa nekad poslije, nekad za nekih desetak godina, zasto ne i neka kucica s bastom, ne daleko od mora? Mozda, mozda. Svrbe me dlanovi.

Malo vjezbam. Cisto da i ja budem in sa svim instagramerskim utjecajem – budi in, budi fit, uci tri nova jezika, napisi knjigu itd. Salim se, moj otisak je ostao na krevetu i kaucu, a pas mi je pustio korijene na mojim nogama… Ali eto, dodje mi motivacija i zelja za vjezbanjem tri puta godisnje, ne traje dugo, ali uvijek je docekam rado i iskoristim do kraja. Skinuh neku aplikaciju za ravan stomak jer realno, poslije celulita, to mi najvise smeta otkako sam dobila 10 kila. Razradila sam u glavi da je celulit socijalni konstrukt i da je ustvari nesto sasvim normalno, pa mi nije vise toliki problem. Ali stomacic bih malo da skresem. Helem, skinula sam tu aplikaciju, 10, 15 minuta vjezbanja dnevno, nije puno, nije tesko, tacno kako ja volim. Jos da pocnem trcati ujutro 10ak minuta sa svojom psicom, gdje bi mi bio kraj.

Jos ovih nekoliko slobodnih dana sto imam kuham, isprobavam recepte, pravim kolace. Kuha i dragi, on je vise za ovih klasicnih jela koje ja smatram dosadnima. Tipa peceno pile s krompirom ili rizom, snicle, leca. Joj leca, ne mogu je smisliti… Ja sam vise za eksperimentisanja, danas bas napravih neku super salatu s piletinom, mangom, lukom, koktel paradajzom, paprikom, chillijem, narom, mentom i sosom od grckog jogurta, limuna i manga. Bilo je super, ali evo smo vec ogladnili.

Tako da… Odoh odgledati jednu epizodu necega… Dark, The rain, Till death do us part? Ne znam. Pa onda praviti cupcake, prve u zivotu. Kupio se kalup, pa da se iskoristi.

 

psica

Prije nekoliko mjeseci sam pocela cuvati jednog psa, namrgodjenog, lajavog, ali i maznog i privrzenog. Nakon prvog dana provedenog s njim sam rekla kategoricno da ne bih mogla imati psa.

U tih nekoliko mjeseci pas i ja smo postali pravi drugovi. Sjecam se tacno i dana kad sam to shvatila. Bio je to drugi dan mog bolovanja, sranje na poslu, nije mi bilo lako izaci iz kuce i hodati gradom od straha da ne sretnem jednu osobu. S tim namrgodjenim psom je ipak bilo lakse, znam da bi me odbranio u najgorem mogucem scenariju. Odvela sam ga na radno mjesto s puno ljudi oko nas koji su ga malo istresirali, malo je zalajao, a ja sam mu samo mirno rekla da prestane i da dodje sjesti pored mene, sto je on, na moje zaprepastenje, uradio. A zatim je stavio svoje sapetine na moja ramena, kao sto radi svojim vlasnicima kad zeli svu njihovu paznju, i tad sam znala da smo poceli jedno lijepo prijateljstvo.

Malo pomalo sam pocela da zamisljam nekog svog psa, meni slicnog, kojeg bih odgojila kako ja zelim i s kojim bi mi sve setnje Marsejem bile zanimljivije. Ali strah od obaveza mi nije dao da to izgovorim naglas. Ali sto sam vise vremena provodila s mojim novim prijateljem, sve sam vise shvatala da te obaveze vrijede sve te ljubavi. Pa sam izgovorila to naglas, a ovaj moj je odmah rekao ”hajde”, ko ono u Briselu kad smo bili, pa bih ja predlozila peti put za redom posljednje pivo, a on se slozio, znajuci da ce biti i sesto. Skrenuh s teme…

Negdje sat i pol od Marseja osmero je okotila kucka, a mi smo odabrali jednu lijepu psicu, svu sarenu, i cekamo je s nestrpljenjem. Samo da mi bude ziva i zdrava, a sve ostalo cemo lako.

O blogerisanju i feminizmu

Voljela bih da sam kreativna, da imam volju, da sam fotogenicna da snimam videe za youtub, pa blogerica ili vlogerica da budem i da pametujem malo o feminizmu. Pratim jos uvijek nasu (kad kazem nasu, mislim na balkansku) blogosferu, sto preko bloga, sto preko instagrama, i cesto mi paraju usi na neke izjave i razmisljanja. Komentarisala bih, ali nikad se ne osjecam legitimnom. Ti blogeri ne znaju da postojim, a anonimno komentarisanje mi je oduvijek bilo nesto kao bullying, ako nemas nista lijepo za reci. Nije da bih vrijedjala nekoga, ali nije ni da moj komentar ne bi dotakao zivac.

Nedavno je neko objavio post o zeni zaposlenici koja bi da bude i majka, ne mogu tacno da se sjetim. Komentari od strane muskih blogera su bili za to da zena ostane kuci, to je normalno, ne moze ona sve itd. Zao mi je samo sto sam potpuno zaboravila koji blog je u pitanju pa da razvijem malo vise ovu temu…

Danas naletim na post o prikupljanju higijenskih potrepstina za zene i losoj materijalnoj situaciji. To je bas super, i ovdje u Francuskoj je poceo neki val gdje puno razgovaramo o higijenskim uloscima i tamponima koji kostaju skupo i da jedna od pet zena nije u mogucnosti da si ih priusti. Razlicite organizacije skupljaju higijenske uloske i tampone kako bi ih dijelile tim zenama. Da se vratim na post. Djevojka od nekih 25 godina je ponosna da sudjeluje u tom prikupljanju posebno jer ce se te potrepstine dijeliti za 8. mart i svaka zena zasluzuje da bude lijepa (ne samo taj dan vec i sve dane u godini, nadodaje ona, parafraziram). Spominje ljepotu jer u te higijenske potrepstine uracunava i kremice i sminku. I to je jako lijepo s njene strane, njeno neznanje ne umanjuje njenu dobrotu. Ali daj brate razmisli malo glavom. Sta je 8. mart, za pocetak? Da li je zena lijepa samo sa sminkom? Da li je samo njegovna zena i lijepa zena? I zasto cekamo 8. mart da im dijelimo uloske i tampone, zasto ne organizujemo akciju tijekom citave godine? Ne poznajem statistike u BiH, a skoro sam sigurna da i ne postoje, ali pretpostavljam da veliki postotak zena ne moze da si priusti tu osnovnu stvar za u prosjeku sedam dana u mjesecu.

Nedavno sam procitala na instagram profilu jedne psihologinje koju puno cijenim kako je dobro davati pistolje i maceve djeci da se igraju i izbace energiju iz sebe, a posebno djecacima. Meni je to ”posebno djecacima” zaparalo usi. Da li su zaista djecaci puni energije ili su jednostavno djevojcice drugacije odgajane? Slazem se da njena konstatacija ne iskljucuje pistolje i maceve za djevojcice, ali mislim da treba da budemo posebno oprezni danas kako konstruisemo recenice, posebno kad nas prati mase ljudi koji ce procitati – macevi, pistolji, djecaci – to je ok.

Zatim situacija iz mog privatnog zivota. Negdje u istom periodu sam pocela da zivim s momkom kad se i jedna od mojih najboljih prijateljica uselila sa svojim. Cesto si pisemo i razmjenjujemo dogodovstine, dajemo si savjete, jer poceti zivjeti s muskarcem koji je 1. odgajan kao mamin sin na Balkanu (njen slucaj), 2. jako dugo zivio sam i navikao na svoj nered (moj slucaj) nije bas jednostavno. Moja taktika je bila da zvocam, sto, moram priznati, nije efikasno, nije zdravo za vezu i istrazivanja pokazuju da je zvocanje jedna od stvari koja najvise smeta muskarcu u vezi i koja dovodi do raspada brakova (izmedju ostalog). Zatim sam naletjela na strip o mentalnom preopterecenju koje se tice uglavnom zena u heteroseksualnim vezama i puno sam o tome razgovarala s mojim momkom. (”You should’ve asked”, verzija na engleskom). Nisam zeljela da prihvatim onu ”on je takav, morat ces nauciti zivjeti s tim”. I imalo je efekta. Nakon nekoliko mjeseci smo uspjeli naci ravnotezu u vezi kucanskih poslova, kuhanja, ciscenja. Htjela sam to da podijelim s prijateljicom, medjutim nije poznavala koncept. Potrazila sam neki tekst na tu temu na nasem, naisla sam na samo jedan clanak u kojem objasnjava da majke imaju mentalno opterecenje i da je to tako, da je to normalno… Razocarenje…

I eto, da sam ambiciozna blogerica, sad bih vas ovdje obasipala o mentalnom opterecenju, o rasnoj i spolnoj diskriminaciji Oskara, o reduciranju zene na njen izgled (na Oskarima, ali i inace), o seksualnom zlostavljanju (pocevsi od ulice do seksualnih odnosa gdje je ”ne” ne, sutnja ”ne”, slijeganje ramenima ”ne”, jedno ”ne znam” je ”ne”). Jucer sam naucila jednu jako lijepu rijec na engleskom – hindsight, kasno uvidjanje. Pisala bih o svim hindsight koje sam imala u vezi svojih proslih veza i seksualnih odnosa nakon sto sam odrasla i pocela da se informisem.

A mozda i hocu?

Ko zna.

Pitam se nekad jesam li ja luda il su svi oko mene nenormalni. Imam osjećaj da čim kročim iz stana, ljudi počnu da mi skaču po živcima i ja bih možda i nešto rekla, al svi oko mene šute i kao sve je u redu.

Eto npr. neki dan uđem u metro i osjetim dim od cigarete. Skontam da neki lik pored mene puši, gledam ga, on ništa, razvaljen nečim dobro, neki dobar heroin ili slično. I kontam haj neko će nešto reći, mene i pomalo strah. Sjedne pored dvojice grdosija i jedne žene, ona iznervirano ode na dugi kraj vagona, dvojica šute. Ndooobro…

Ili danas se vraćam kući s posla, sjednem u bus, majka s dvoje djece, i jedno gleda crtiće na mobitelu odvrnute do daske. Niko ništa. Pokušavam da je opravdam u glavi, eto nije lako biti majka, garant je sama s njima 80% vremena, mali su, jedino ga tako može smiriti itd. Srećom se neki lik isto iznervira pored mene i kaže joj da nije kod sebe kući i da ugasi to, ja sam se kukavički 😀 odvažila i zamolila je da smanji. Svi su nas gledali kao da smo najgori na svijetu. WTF is wrong with you people?!

Ili ona luda ovisnica na mom poslu. Ma nek sam milion puta psiholog, nisam se kandidovala da radim na psihijatriji sa ekstremnim slučajevima i nikad mi neće biti pravo što ja moram da se maknem s mog radnog mjesta jer njoj ne odgovara da je gledam ili što moram da je trpim kad mi viče da se vratim odakle sam došla i da pokuša da me ismijava jer sam iz Bosne. Al eto, moram da je trpim jer ekipa kaže da je luda i da ne zna šta radi.

Čak i kući kad sam, nađe se neki insan vani da dribla po motoru oko zgrada jer garant ima 14 godina i treba tu energiju da izbaci na sebe, jebo sport, košarka, fudbal, odbojka, ne, sjedi i drkaj na motoru da te svi čuju.

Ako sam luda, ne znam kako da se izliječim, majkem.

Šeherzada

Da li je do vas stigla Šeherzada, film francuskog režisera Jean Bernard Marlina, a koji preslikava svakodnevnicu tamne strane Marseillea?

Po izlasku iz pritvora za maloljetnike, Zac saznaje da ga mama ne može uzeti sebi i da je ponovo smješten u dom za napuštenu djecu. Odlučuje pobjeći i snaći se sam na ulicama Marseja, gdje sreće Šeherzadu, mladu prostitutku kod koje počinje da živi kad ga na cjedilu ostave familija, prijatelji, ali i sistem koji ga tretira kao nekoga ko nema pravo izbora jer je maloljetan, delikvent, napušten od majke.

Film sam gledala od početka do kraja sa kamenom u stomaku. Režiser je okupio ekipu glumaca amatera što pojačava realnost priče. Dylan Robert, koji glumi Zacharyja je iskusio zatvor, a Kenza Fortas, u filmu Šeherzada, je odrasla u domu za napuštenu djecu. Lica glumaca oslikavaju pravi Marseille, onaj Marseille kad izađem na ulicu, šetam, odem na pijacu, u Lidle, na posao. Bijeda, siromaštvo, mizerija, i u svemu tome naivnost mladih, čista ljubav…

Priča Šeherzade me duboko dotiče. Jednom sam imala pacijenta, tek napunio 18 godina, preselio iz Marseillea u Lille. Pričao mi o majci koja ga je tukla kad je bio mali, zbog koje je krao da bi preživjeli oboje, pa završio u zatvoru, pa po izlasku opet počeo da krade, a majka ga više nije željela kod sebe. Otišao u Lille da bi počeo iznova da živi. Kupio me tužnim očima i ukrao mi novčanik. Ali kako da mu zamjeriš, kako?

Eto tako i ovaj film, gledaš i shvataš sve iako ti se okreće stomak od svega što se dešava. Pa pokušavaš da se utješiš kad se svjetla upale i kriješ suze od pogleda, kažeš to je samo film, realnost je možda malo svjetlija, malo bolja. Imala sam sreću ili nesreću da ga gledam u kinu koje se nalazi nedaleko od jedne od ulica gdje se odvija radnja. Ulica prostitutki. Izašli smo iz kina i ugledali ih u nekom mračnom uglu.

Kao da se film nastavio odvijati i poslije završetka, kao da je život, ustvari, film. Ili obrnuto.

Slikovni rezultat za sheherezade film

O najboljim prijateljicama vol. 2

Kaže ona je u Montpellieru sad. On seli sutra za Marseille. Ja naravno neprefrigana kažem da sam znala da će ona za njim. U toku dana saznam da ona ustvari dolazi u Marseille da se vide. Reko kući mi je ne dovodi, kao prava Bosanka jel. Ona kao putuje sad s nekom jaranicom koja je živjela u Marseilleu i koja ima puno raje tamo, pa će da dođu da njih vide, al i ovog mog. Kažem mu kako je glup i naivan i kako ću mu jednog dana reći jesam ti rekla.

A ko će se sad svađati oko nje, ko je šiša.