Danas je dan bio ‘nako. Raspoloženje počinje opadati, što je u neku ruku i dobro jer sam se počela brinuti da nemam neku maničnu epizodu. Šalim se, naravno, ja sam relativno zdrava.

Ali eto, možda vrijeme, možda neispavanost, možda samo oni dani u mjesecu… dala sam se iznervirati glupostima. A na sve to moram da se brinem da li će mi se srednjoškolci pojaviti na radionici u subotu. Nemam plan B ako me ova grupa sad izradi…

Sinoć sam skinula nekih divnih filmića, prvi put na novom laptopu. Jedan Woody Allen, ostalo anime. I odgledala sam dva crtića, uživajući kao malo dijete. The cat returns je pun slatkih nacrtanih mačaka. Only yesterday sam odgledala iz dva puta jer traje dva sata. Tako jednostavan, a izvanredan film. Rasplakao me par puta, posebno kraj i mislila sam da je do mog (ne)raspoloženja, ali vidim na iMDB-u da nisam jedina. Suze su mi dobro došle danas, da izbacim ovo stresa što se nakupilo.

Prijatelj je u Rumuniji i javlja se oduševljeno, a meni nije jasno zašto, puna sam predrasuda prema toj zemlji. U Only yesterday se vrte dvije pjesme rumunskog muzičara Gheorghe Zamfira koje su me oduševile. Volim ovakve slučajnosti.

Večeras ću još jedan anime pred spavanje, za lijepe snove. Od sutra se nadam suncu.

Advertisements

Zumbuli i dunje

Hodamo tako danas nas dvije, lijepe, šarene, vesele i site poslije savršenog talijanskog restorana u kojem nam je konobar pridržao jakne da ih obučemo (kakav divan osjećaj damstva). Prilazi dečko i pita:

“Sorry, where are you from?”

“From here”, odgovaram ja i čekam da me pita gdje je Vječna vatra ili tako nešto.

“Aaa, izvinite, ja mislio…” i počne se udaljavati.

Smijemo se situaciji, a onda se još više smijemo tome što ipak nije zainteresovan za nas kad zna da smo “lokalne”.

Pod krinkom strankinja ulazimo u parfimeriju u kojoj ja buljim u Chanel Chance, Eau Tendre i zamišljam dan kad će da bude moj, a ja ću da mirišem na zumbule i dunje.

Zumbul. Koja divna riječ. I koji divan cvijet čijeg sam mirisa uvijek ostajala željna.

O oporavku

Ja sam se usavršila u kriticizmu usmjerenom kako prema sebi, tako i prema okolini. Toliko da me to počelo gušiti i spuštati u neke tamne dubine iz kojih, činilo mi se, nikako da se iskoprcam. Strah od samoće me pritisnuo, a još više strah od ostajanja same sa sobom. Jer, činilo mi se, ja nisam vrijedna ako sam sama, sama nisam posebna, sama sam nula.

Ali činjenica je da nisam sama. I da je ljubav oko mene. Prvo sam to shvatila.

Onda sam shvatila da je ljubav u meni i da je trebam pronaći. Ljubav za sebe. Ljubavi za druge imam i na pretek.

Zatim sam shvatila da je svijet mnogo interesantniji i da je život mnogo lakši kada sve počnem promatrati sa velikom dozom znatiželje i jako malom dozom kriticizma. Moja znatiželja me često znala odvesti tamo gdje ne treba, zbog toga sam je, vjerovatno, gušila. Ali, da nije bilo te znatiželje, ja danas ne bih bila ono što jesam. A ja se sebi, u suštini, sviđam. I želim da tako bude i u budućnosti. Zato moja znatiželja treba da živi. Stat ću da pogledam kako lišće vijori na sivom nebu mračnog i vjetrovitog jutra. Gledat ću neke nove klince na mom uskoro bivšem fakultetu s osmijehom na licu – štreberi, hipici, provincijalci, hipsteri, metalci i mnogo lijepe studentice… Ispitat ću izbliza šape mačke koja mi prede u krilu…

Plašila sam se da u ovom periodu oporavka ne postanem kao neki ljudi uz koje sam bila u njihovim periodima oporavka i od kojih sam se naposlijetku odijelila. Oni su postajali sebični i neobazrivi uslijed napora da njima samima bude dobro. Ne želim biti usmjerena samo na sebe. To me ne čini sretnom. I to ću da imam na umu. Dobro je nekad naučiti i na tuđim greškama.

Bigger and brighter things are waiting for you, govorio mi je prijatelj u trenutcima kad sam najmanje vjerovala u sebe. Sad počinjem da vjerujem. I želim tu veću i sjajniju budućnost i želim da radim na tome da je ostvarim. Korak po korak. Još sam mlada.

Život me čeka.

Želim da se sjećam

Sjetila sam se danas kako sam nekad pisala blog. Jedva sam čekala da podijelim srećice i sreće iz svog života sa kolegama blogerima. Jedva sam čekala da pokažem koliko sam ja, zapravo, super. Zvuči pretenciozno, da, ali znajući u kakvo sam se stanje dovela u zadnje vrijeme, dobro je prisjetiti se kako sam se sebi nekad zaista i sviđala. I ovih dana, kako se ponovo počinjem sviđati sebi, možda je i vrijeme da počnem pisati. Na mom materinjem jeziku. Nije da ne volim engleski, ali čitajući knjige i na engleskom i na bosanskom, pa i na francuskom, sve više shvatam da samo u bosanskom jeziku mogu da prepoznam ljepotu rečenice i izraza. Engleski i francuski mi pričaju priču na najobičnije načine. Skrećem teme, znam, ali upravo sam ovo poželjela, da skrenem s teme i bilježim svoja slatka razmišljanja. Da, slatka!

Neki dan sam u autobusu sjedila preko puta dečka koji je malo-malo vadio neki slatki notes iz svog slatkog cekera i zapisivao nešto. Pa ga vrati, nakon tri minute, opet ga vadi i piše. Budući da ne volim da buljim u ljude (a mogla bih i to malo da promijenim, što mi reče ova jedna osoba – ako meni smeta, ne znači da i drugima smeta), borila sam se protiv sebe i znatiželjno zagledala. Ništa nisam vidjela, čak ni šare na cekeru, ali me ta pojava usrećila taj dan i smješkao mi se brk (jer ne mogu se sama smijati u autobusu, to bi već bilo previše za mene). I eto, želim da bilježim takve trenutke, da ih se sjećam jednog dana. Pokušala sam poslije toga svaki dan da pamtim nešto slično što sam primijetila, jato ptica, oblak ili jesenje lišće, ali nigdje to ne zapisah, pa se sad ne sjećam.

E pa, želim da se sjećam.