Energija

Kaže ekscentrik, njemu treba neko da ga gura, neka pozitivna energija. A to sam trenutno ja. A ja stvarno ne radim ništa, samo sam tu. To je pozitivno, zar ne?

Meni sad ne treba niko da me gura. Nevjerovatno. Naučila sam sama to da radim. Vijesti za Francusku su bile najbolji ispit. Odbijeno, glupa tehnička greška, ponovo prijavljivanje u februaru i eventualni odlazak u maju. Par suza i preuzimanje kontrole. Imala sam Plan B. Volim ove ljude oko sebe. I sve će da bude dobro.

Da li se stvari zaista dešavaju s razlogom? Da li sam onom mišlju onog dana kad sam ga posljednji put zagrlila prizvala ovo što se desilo? Da li to znači da nikad nismo trebali biti skupa? I koliko loš čovjek možeš da budeš da ne kažeš ništa kada ti neko kaže da želi da budeš sretan?

Da li je ovaj naizgled egocentrični ekscentrik koji zna šta je fado, i voli ga, razlog za sve što se desilo u posljednjih tri mjeseca?

I mogu li biti opuštena, ne razmišljati mnogo, a u isto vrijeme primijeniti što sam naučila, postepeno, postepeno i ne planirati, ne planirati budućnost, samo danas i eventualno sutra. Možda i mogu. Učim francuski za danas i sutra.

Nekad me ovaj život toliko inspiriše. Dovoljno je izložiti se njemu i zgrabiti priliku. Prije nekoliko mjeseci osjećala sam da sam zaglavila u ovom gradu, u ovom životu. Nešto se desilo, pa iako ostajem poslije nadanja da idem, ja se osjećam slobodno.

Trudim se da ne mislim, a onda se sve vrati u snovima. Ja plačem i pišem sebi nešto na razglednicu, a oni sjede negdje blizu, ne znajući da sam tu i sretni su. Budim se mokra i mračna…

Tamo negdje neko isto tako pati za mnom. Život…

Racionaliziram. Mene to ne dotiče. Mene čeka drugi put.

Mislim pozitivno. Čeka me Francuska. Čekaju me novi ljudi. Iako shvaćam sve više da će mi biti preteško ostaviti ove u ovom gradu…

Nego. da zabilježim kako sam ponosna na sebe. Od ”ja to ne mogu, ja nisam za toga” sam sebi dokazala da ja to stvarno mogu, da me to usrećuje i da vježba čini čuda.

U suštini sam sretna i moji dani su lijepi, iako me ponekad zaboli u grudima.

Što se više pripremam za odlazak, to više istražujem ovaj grad i pronalazim skrivene kutke. Prijatelj i ja smo shvatili da moramo napraviti spisak mjesta koja trebamo obići prije nego što on ode u London za praznike, a ja u Francusku (ovo ja prizivam sile da mi početkom decembra jave kratko i jasno DA). Premalo vremena, previše ovog grada. Grada iznad kojeg sam stajala neki dan i imala osjećaj da me guši i zarobljava. Stvari se mijenjaju, i prebrzo.

Pa se sjetim trenutka koji sam svima prešutjela. Pokušala sam i sebi, ali neću. Posljednji put kad sam ga vidjela, vratio se onaj osjećaj grča u stomaku. Toliko sam željela da mi se svidi, da ga volim, da me to, ili nešto drugo, odbijalo od njega, njegovih nježnih zagrljaja i dragog osmijeha. I gledajući ovaj grad kroz prozor autobusa, nakon što smo se rastali, pomislila sam, od silne tuge što ću sama sebi uništiti novu priliku za ljubav, Ljubav, da želim samo da odem daleko odavde, od sebe koja ne zna šta je dobro za nju, od njega koji je ono što tražim, ali nije ono što tražim, od zbunjenosti, od vrtloga emocija. I desilo mi se ono – pazi šta želiš, možda ti se i ostvari. Čeka me kući nepročitana poruka, da, čekamo te za tri mjeseca u Francuskoj…

Ostalo je samo još veći vrtlog emocija – tuga, ljutnja, sreća, želim ga, da me zagrli i da kaže da ću mu nedostajati, ali da li će on meni nedostajati? naravno da hoće, on je ono što sam željela, da li je? ako je on ono što želim, onda je ovaj grad moja budućnost, grad koji me guši i zarobljava, ali ja ne želim ovaj grad, ja ne želim ilijaš, ja ne želim košarkaške utakmice, ja hoću pozorište, ja hoću da istražujem, da otkrivam, ja hoću nešto novo, stalno nešto novo, ne želim da se skrasim, iako želim da volim, koji je tu balans? ne želim više da sam tužna, ali sam tužna, on se distancira, možda je to dobro za mene, za njega, za nas, ali ja želim zagrljaj, ne želim vezu, još jednu vezu na daljinu, sve, ali sve su bile na daljinu, čak i s njim s brda u blizini ovog grada, brđaninom, jebiga, voljela sam brđane, možda je vrijeme da nađem nekoga ko je kao ja, drugačiji, ne jednakiji, ili da se maknem od ljubavi za sada, ljubavi za druge ljude, da se posvetim ljubavi za sebe, za mene, možda će onda neko da me voli, kad zavolim sebe više od njih, barem na početku, dok ne budem sigurna da me vole i da će da me čuvaju jer ja zaslužujem upravo to, da sam čuvana i pažena, ne tražim puno, samo ono što svaka normalna osoba treba, sigurnost, pripadanje, nježnost, zagrljaje, ali evo me opet, neću ljubav, hoću budućnost, postojili budućnost bez ljubavi? plaši me ako je odgovor da, ne želim to, ali sadašnjost bez ljubavi postoji, da, sasvim sam ok s tim i s tim ću i da završim ove asocijacije.

Da mi je isplakati bol u grudima jednom za sva vremena, pa da mogu do kraja da uživam u onome što mi nudi ovaj zemaljski život.

Subota

Volim da radim sa srednjoškolcima. Borim se sa tremom još uvijek, ali napredujem. Gledam slike poslije treninga i radujem se svakom osmijehu koji vidim i nadam se da im je bilo lijepo bar upola kao meni.

*

Volim i ove naše radne subote koje pretvorimo u čisti hedonizam čim završimo s radionicama. Ručak, kupovina šminkice, čaj, vino… Sad kad bih trebala da idem, pronalazim sve skrivene ljepote ovog grada. Tješim se, ako mi jave da projekat nije prošao i da ostajem u Sarajevu, imam planove i imam nešto čemu se mogu radovati.

*

S druge strane… Vozač udario autom dvije pješakinje, jednu usmrtio… Tamo gdje se to desilo često čekam autobus i često gledam BMW-ove i Audije kako se trkaju, između dva semafora… I iskreno (možda sam loš čovjek), ali ne bi mi bilo žao da vozači poginu. Nažalost, češće su nedužni ljudi žrtve, a on će nakon par mjeseci ili par kratkih godina ili par hiljada maraka slobodno da šeta gradom, ŽIVI i vjerovatno nastavi da bjesni ulicama… Kako biti sretan u gradu, državi, u kojoj se osjećaš bespomoćno i frustrirano? Kako?

*

On se pita gdje je naše prijateljstvo pošlo u krivom smjeru, a tek je pola godine poslije primijetio da sam ga izbrisala iz prijatelja… Eto gdje.

*

Da završim nečim pozitivnim. Uživam u Sofijinom svijetu i sama počinjem da se pitam kako je nastao ovaj svijet, da li je mogao nastati ni iz čega, a ako je nastalo iz nečega, od čega je to nešto nastalo i gdje je početak?

“…Kad bi ljudski mozak bio tako jednostavan da bismo mogli da ga shvatimo, onda bismo mi bili toliko glupi da ga ipak ne bismo mogli shvatiti.”  (Jostein Gaarder)