Profesionalni čekači aviona

“Avion će da sleti, brzo, trči!” rekao mi je i bez razmišljanja sam potrčala prema svjetlima aerodroma. Stali smo zadihani pored ograde koja zagrađuje pistu od prolaznika i ceste s autima. Dok smo čekali, opisivao mi je kako je lijep i pomalo strašan osjećaj kad vidiš avion da ide prema tebi, pa prođe tačno iznad tebe i kako brunda i kako je velik. Što mi je više opisivao, mene je više bilo strah, počela sam da razmišljam o onoj informaciji koju sam nedavno saznala – da se najviše avionskih nesreća desi prilikom slijetanja i polijetanja. Pa sam mu to rekla, onda smo se čekajući smijali hipotetičkim člancima u crnoj hronici – dvoje čekali avion, avion se srušio prilikom slijetanja i… kraj je očigledan.

Nakon nekog vremena svjetla su se smanjila, njegove zle sumnje su se obistinile. Naime, svjetla ostanu upaljena 5, 10 minuta nakon što avion sleti i moguće je da smo ga propustili, a druga zla sumnja je da neki avion polijeće što nije ni upola interesantno kao slijetanje… Nastavili smo da čekamo, osluškivali, gledali u nebo i nakon još nekog vremena, ugledali smo mali sitni avion kako odlijeće sa našeg malog sarajevskog aerodroma. Razočarano smo krenuli dalje.

Dakle, mi smo Profesionalni čekači aviona, skraćeno PČA. PČA se smatra titulom, nešto kao PhD. PČA Herborena Herborenić. PČA se stiče u školi za čekanje, smjer avioni. PČA može da radi na bilo kojem aerodromu, bilo gdje u svijetu. Iako mi se ovaj sarajevski čini najprigodnijim.

Mi PČAovci smo uvijek “on the edge”, u potrazi za adrenalinom. U tržnom centru, na četvrtom spratu u kantini, sjedimo pored staklene ograde s koje se vide niži spratovi, iako se bojimo visine. Kupujemo kolače s isteklim rokom trajanja jer nas uzbuđuje pomisao da možemo pokvariti stomak, a i ne moramo. Vozimo se na zglobu tramvaja jer znamo da je to najopasniji dio. Nas dvoje PČAovaca planira osnovati udruženje koje će organizirati okupljanja ljubitelja čekanja aviona ispred sarajevskog aerodroma, gdje ćemo, jedući pokvarene kolače, čekati i dočekivati avione. Svi zainteresirani mogu mi se javiti u komentarima.

Am Ster Dam

Kad se vratim s puta, treba mi vremena da se slegnu utisci, da se ponovo priviknem na loše vijesti (o smrti mladića u Dubravama i tati je opet loše), na loše mentalitete ljudi u zemlji u kojoj živim, na nervozne šalteraše, starce koji uživaju da se predstavljaju kao žrtve itd. Onda uspoređujem i shvaćam šta sam naučila i zašto treba još više da se posvetim osiguranju mogućnosti da odem odavde.

U Amsterdamu kad pokisneš do gole kože, a vani je hladno, ni najveći Balkanac se neće razboljeti. Dobro, ja nisam najveći, ali jesam najosjetljiviji i preživjela sam dva dana mokre kose i vjetra, mokrih stopala i mokrih nogu bez upale grla/pluća/mozga.

U Amsterdamu će vam ljudi pomoći bez očekivanja nečega zauzvrat. Kad vas vide da se mučite s mapom grada, prići će i pitati trebate li pomoć. Ako kažete da ne treba, nenapadno će produžiti dalje. Ako kažete da treba, npr. stariji čovjek će vas odvesti na mjesto koje tražite bez da vas opljačka/traži da pije kafu s vama/traži pare.

Ljubaznost u Amsterdamu je nešto uobičajeno. U prodavnici/restoranu/baru će vam reći “Have nice day” s osmijehom. Mentalno zdravlje će vam se značajno popraviti čak za tri dana u takvom okruženju i među takvim ljudima. (I značajno srozati u sat vremena nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu.)

U Amsterdamu će vas sačekati kaputi i slobodna mjesta u punom kafiću/klubu nakon što se vratite s donjeg sprata na kojem je svirka.

Ako ste gladni, samo uđite u amsterdamski Albert Heijn i nađite snack koji želite, salatu, sir, sir umotan u pršutu ili slaninu, voće, sushi… sve što vam srce poželi (i sve poprilično pristupačno). Sokića svakakvih, jogurta voćnih, voda običnih, s mentom (biljkom potpopljenom u vodu), limunom (potopljenim u vodu)…

U Amsterdamu svako pivo ima različit okus. I opet ponavljam, nije skupo, ako se krećete po pravim mjestima.

U Amsterdamu je vožnja biciklom tako ugodna, da poželite da nikad više ne siđete s njega, čak ni kad se vratite u BiH. Ali ovdje to nije to, automobili nisu navikli na bicikliste, pješaci također, a ulice su kvrgave i neprilagođene biciklima.

U Amsterdamu ćete pojesti najbolju krišku hljeba sa sirom i ostalim dodatcima koje želite.

U Amsterdamu ćete platiti 6 eura da poslušate uživo ovu dobrotu:

O muzejima ovaj put neću pričati jer sam to odradila prilikom svoje prethodne posjete ovom gradu kada sam bila tipični turista. Ovaj put sam provela tri dana kao Amsterdamac jer sam i spavala u pravom amsterdamskom stanu, hodala po mjestima gdje samo Amsterdamci izlaze, a trava se konzumirala u stanu, ne u coffee shopu.

Ipak, nikad ne propuštam vafle u Red light districtu koliko god da je tipično turistički. To mjesto ima neku posebnu atmosferu, djevojke u izlozima oko crkvi, a ja jedem vafle i sve je tako normalno.

Male lekcije od malih žena

Bubuljice prođu čim se počneš seksati. Kaže ona čim vidi da se nekoj tinejdžerki iščistilo lice zna u čemu je njena tajna. (Meni evo, poslije seksa, izašla bubuljica na leđima, hm.)

Poslije 25 ne treba se seliti u inostranstvno. 25 je vrh, poslije toga je sve na silu. Jer, znate, čovjek se do tada formira kao ličnost i on jednostavno ne može da se privikne na nešto drugo. (Valjda sad to znači kakav mi je život s 25, takav treba da ostane do kraja? Zanimljivo.)

Žena ne treba da bude puno ambiciozna, za razliku od muškarca. Ona se ostvari kao majka, za razliku od muškarca koji se ne ostvaruje kao otac. (Kaže profesorica s PhD-em, bivša feministica.)

Škole ne trebaju da “ulaze” u porodice. (Uposlenica Ministarstva prosvjete i kulture RS)

***

Svašta naučih od ovih žena oko sebe.