Daj

Danas u tramvaju mali Rom, sav prljav, ima nekih pet ili šest godina, navalio na neko društvo da mu daju para. A djevojke i onaj momak s njima simpatični i fini, pa se zezaju s njim, pokušavaju ga zapričati, ali on deset minuta samo viče: “Daj. Daj. Daj, znam da imaš”, pa odgovori kratko na pitanje koje mu djevojka postavi u nadi da će mu napokon dati i nastavi: “Daj, daj. Daj. Daaaaj. Daj… Daj. Daj.” Njima smiješno. Meni nije. Umjesto da to dijete krene u školu, uči pisati, uči ispravno govoriti, ono je naučeno samo na “daj, daj”. Ono nikad neće pomisliti da bi svojim radom moglo nešto postići, jer mu se od malih nogu govori kako treba da traži od drugih, drugi će mu dati, drugi imaju para, on nema. I razumijem ja to sve, da je to jedan začarani krug koji ne može lako da se prekine, i da nisu samo oni krivi, pogotovo nije krivo to dijete, ali to u meni stvara neku posebnu vrstu bijesa i nikad mu ne bih dala ništa osim hrane ili odjeće.

Drugi dan, prosjakinja na Baš Čaršiji, pune joj ruke djece, svaki put neko drugo, mlada, zdrava… (Nemaju ljudi za kondoma, ne dijele se na ulici.) Prilazi nekim momcima koji jedu, oni joj valjda rekli da nemaju ništa da joj daju. Odaljava se i prolazi pored mene govoreći – dabogda nikad ne imali. I ja opet dobijem nalet bijesa.

Ima i onaj mali debeljuca što hoda po gradu i pravi se da plače ili da hoće da mu kupiš nešto da jede i ponese kući, ali ne u najbližoj prodavnici, nego on baš hoće u onu što je daleko i što će tebi biti mrsko da ideš, pa bi mu ti ipak trebao dati pare. A kad ne pristaneš na to, onda te počne podjebavati, psovati i govoriti “Imaš za cigara, jel, a nemaš meni da daš”. Evo, brate, stan ću da prodam, samo da imam da dam tebi i sličnima.

Koz posao, poznajem ljude koji prose na željezničkoj i autobuskoj stanici i da im prvenstveno treba novac za drogu. Prisustvovala sam situaciji kad je jedna od njih izmolila novac od nekih žena na šuplju priču da mi je došlo da im priđem i pitam ih jesu li stvarno toliko glupe. Drugi ljudi koji su joj odbili dati novac dobili su uvrede i ironične komentare o tome kako su škrti i kako im ne traži 10 000 maraka, već 10.

Vjerujem da sad zvučim kao da mrzim sve prosjake i kao da imam predrasude prema svima, ali nije tako. Recimo, na bakice i dekice sam slaba. I na one što prodaju koji cvjetić da bi zaradili, i na one koji samo pruže ruku i na one koji rove po kontejneru ne bi li našli nešto za pojesti, mogu sad sjesti i plakati zbog njih. Idu mi na živce ovi koji bi mogli nešto i zaraditi, očistiti prozor, utovariti, istovariti, al im se ne da. Lakše čekati da ti neko stavi u ruku kad mu kažeš “daj”.

Za zaboraviti

Danas je dan koji je trajao predugo. Svega se tu nakupilo. I dobrog, i lošeg. Većinom lošeg. Ako se situacija na poslu uskoro ne popravi, ja ne znam kako ću tamo izdržati još ovih par mjeseci. Ne mogu više stresa, jer nemam snage poslije posla baviti se onim što mi je bitno i što mi stvarno stvarno treba. Hajd što su se šefovi uzjogunili, već što su i kolege postale čudne i odjednom niko nikome ne vjeruje, al najgore u svemu je što se meni ne vjeruje! Dobro, šalim se malo, ali stvarno je čudno objašnjavati nekome prema kome ste do kraja iskreni da ništa ne krijete i da vas je pogrešno razumio, a i dalje znate da vam ne vjeruje jer je takva osoba. Onda skontam da je to njen problem, ne moj, i ako će joj biti lakše da misli kako su se svi urotili protiv nje, neka.

Hodam s prijateljicom, ulica pusta, pokoje auto prolazi, a iza nas ide lik s kapuljačom na glavi i Anonymus maskom. Malo je reći da sam se u momentu prestravila i krenula sam da pređem na nezamislivom mjestu, samo da se maknemo od njega, ali on je samo prošao pored nas, vjerovatno sretan što je nekoga uplašio.

I napokon krenem kući, posljednji autobus. Prije moje stanice, ostajem sama u autobusu. Pita me vozač izlazim li na predzadnjoj ili zadnjoj, govorim na predzadnjoj. Eto, kad bih ja mogla izaći na semaforu da on ne ide bezveze tamo. Sjetim se odmah jedne hladne noći kad me to isto pitao, a ja pristala iako nisam htjela i onda poslije toga svaki put strepila da me vozač autobusa ne pita da izađem tu jer je njemu mrsko 100 metara voziti i okrenuti se… Klik u glavi – ja pitam jel moram, kaže ne moraš, al eto da ja ne idem bezveze da se okrećem, kažem – nije bezveze i ostanem na svom mjestu. Nije mi ništa opsovao naglas, eto bar to. I mrzim što se u tom momentu osjetim zlobnom i lošom osobom, iako znam da ne radim ništa pogrešno i da je od njega pogrešno da to traži od mene – em ljudi ginu na ulicama od auta, em je sve puno lutalica, a i luđaci s maskama na licu hodaju okolo, i sad meni ne treba biti mrsko hodati duplo više do kuće, a njemu može biti mrsko u toplom autobusu provozati se koji metar više. MRŠ! Eto, ne mislim više da sam zla i loša.

A šta je bilo dobro? Jedna čokolada od maline, jedan tulipan koji mi je pomogao da pola dana radim malo opuštenije (šta cvijeće radi čovEku!), jedno predavanje o stripu i dva stidljiva pogleda, novootvoreni kafić Paris i vlasnik koji priča francuski brže od ijednog francuza, zrak koji miriše na proljeće.

Šta još nije dobro? Moj strah od nerazumijevanja francuskog. Pitam se hoće li nestati kad ga usavršim malo više…

Biti isti ili poseban?

Gledam dosta trash tv-a, između ostalog i emisije poput “What not to wear” i “Love, lust or run” (volim ovu Stacey iz nekog razloga). Nađe se tu ljudi koji stvarno veze s vezom nemaju, ali se nađe i ljudi koji se namjerno oblače drugačije i furaju neki svoj fazon, koji je, nažalost, socijalno neprihvatljiv. Stacy i njen kolega su tu da osobi objasne kako treba izgledati kao i svi ostali, primjereno za njene godine. Osoba se odupire jako na početku, da bi konačno shvatila kako oni imaju pravo i da treba prihvatiti njihove savjete.

Ja se volim obući drugačije. Viša sila me nije podarila talentom za pisanje knjiga, za glumu, ili snimanje filmova, ali mi je poklonila dozu kreativnosti koju volim da ispoljim kroz oblačenje, šarenilo i nezamislive kombinacije uzoraka. Kad obučem običnu majicu i hlače, zna se da mi je loš dan i da se osjećam bezvoljno i dosadno. Ne znam šta je tu uzrok, a šta posljedica, ali znam da je dosadna kombinacija u pozitivnoj korelaciji s mojim lošim raspoloženjem. (Isplivava ovdje psiholog iz mene.)

A onda mi se neki dan desilo da mi dečko, s kojim sam izašla drugi put i koji ne zna skoro ništa o meni, kaže da pokušava prokužiti da li sam nezrela ili se samo oblačim tako (parafraziram). Zbunjeno ga pitam kako to misli, a on počne opisivati moj novčanik s lubenicama i narandžasti kaput, ali još se on premišlja šta je to sa mnom, jer se usprkos mom oblačenju bavim pravo zajebanim i kul poslom i ništa mu nije jasno. Krenuh mu reći da ne sudi knjigu prema koricama, ali morao je da izađe iz autobusa. Jer i ja bih vrlo lako mogla za njega reći, kad bih ga procjenjivala samo na osnovu izgleda, da je jedna jako dosadna osoba kojoj je cilj da se stopi s masom. Ali slušam ono što priča i svjesna sam da nije tako. No, dosta o analizi ovog odnosa.

Ono što me natjeralo na razmišljanje je kako ja sebe vidim totalno drugačije nego što me vide drugi ljudi. Prepričam ja ovo što mi se desilo prijatelju i on onako malo ustukne i kaže kako ga razumije i kako bi dosta ljudi koji me ne poznaju pomislili da sam nezrela i djetinjasta. Još je dodao kako možda time tjeram od sebe ljude koje bih privukla svojom osobnošću da sam obučena kao ostali. A ja za sebe mislim da sam baš privlačna, vesela i simpatična i da sam drugačija od ostalih, a u mojoj glavi se drugačije cijeni mnogo više nego isto…

I sad se ja osjećam kao u emisiji sa Stacy, ona mi objašnjava kako trebam promijeniti svoju odjeću kako bi ljudi vidjeli mene, dok baca u kantu moj omiljeni šareni džemper i šarene helanke koje iskombinujem da bih dobila kompliment kako izgledam kao ćilim i vičem kako ih volim i kako su udobni i veseli. Onda me ona vodi u radnju u koju odvede svakog ko joj dođe u emisiju (nek mi neko objasni kako jedna radnja može da odgovara svakoj osobi, eto, kako), a ja cvilim kako je sve dosadno i isto. Na kraju mi ona nađe neku kombinaciju koja je, kao, edgy (a ustvari me obukla u najobičnije stvarčice i stavila mi šarenu ogrlicu), a ja plačem pred ogledalom i zahvaljujem joj se što mi je promijenila život, sad ću naći svoju srodnu dušu, dobiti posao koji priželjkujem, milion na lotu i biti zauvijek sretna. Not.

Zen

Sviđa mi se moj zen. Istina je da stresiram tu i tamo zbog Francuske, francuskog, prijava na fakultet i magistarskog koji me čeka ovdje, ali to su slatki stresovi i kad legnem razmišljajući o francuskom i kad se budim na francuskom, to je opet neka vrsta zena. Za razliku od lijeganja s rojem misli a što, a kako, a što on, a što ja… Pa se sjetim svih tih bivših, pa se pitam kako sam si ikad dopustila da pomislim da nešto sa mnom nije uredu. I vratim se opet na svoj zen sada, i ponavljam lekciju i znam da ne želim pustiti u svoj život nekoga ko će da ga kvari. Samo zen friendly ljudi su dobrodošli, a ako su unfriendly, egoistični, narcisoidni, emocionalno retardirani – sikter :).