Biće biće

Nešto sam baš blah ovih dana. Psihički me ubijaju u pojam na poslu, mada mislim da to trebam shvatiti kao izazov i priliku da ojačam. Svejedno, razmišljam o tome koliko mi je još mjeseci ostalo i to me drži. Od pomisli na pisanje prijava za fakultete me hvata srklet i strah. S druge strane, sigurnost mi pruža dečko koji mi daje instrukcije i mislim da ću uz njegovu pomoć uspjeti sve. Francuski kao da ide nabolje i to me smiruje.

Istraživanje je mnogo zanimljivo. Danas sam uradila deset intervjua i nisam vjerovala kolegama kad su mi rekli taj broj. Prošlo mi je za sekundu. Dopustila sam si da zadržim malo duže nekog umjetnika sa lijepim osmijehom koji me mnogo podsjeća na jedno zabranjeno voće i to mi je highlight dana. Tužni dio dana je intervju mame prijateljice iz djetinjstva koju sam jedva prepoznala i koja mi se umalo rasplakala iako smo se pravile da se ne poznajemo…

Rođendanski pokloni su bili toliko slatki, čak je i danas jedan stigao iz Francuske i evo mi se plače od sreće što imam takve ljude oko sebe. Iva mi je stavila osmijeh na lice zajedno sa Kobasicom (na slici) i opremljena sam za Francusku francuzicom, crvenom maramom, kroasanima i baguettima.

Pođimo zorom pre sunca…

Ne mogu se sjetiti tačno u koje doba prošle godine sam, gledajući trailere prije filma 20.000 dana na Zemlji primijetila Neposlušne, predivnu pjesmu Minje Subote – Pođimo žnjeti žito, i jedva čekala da film dođe u kino. Ja sam, zapravo, i prije nego što sam ga pogledala, postala opsjednuta njime. Još u traileru sam se zaljubila u atmosferu jer me podsjetila na jednu lijepu bivšu vezu, izležavanje na travi negdje na granici Bosne i Hercegovine, toplinu ljeta koje smo proveli skupa, istraživanje prirode…

Nakon pogledanog filma, zaljubila sam se u Vojvodinu, u dvoje glavnih likova, u njihovu bezbrižnost protkanu brigom, u pjesme koje su me vratile u djetinjstvo provedeno na selu sa sličnom prirodom kao u filmu, kad smo zaista i slušali Minju Subotu.

Film je napokon izašao online i jedva čekam opet da ga gledam, da me osunča vojvođanskim žitnim poljima i ugrije mi srce tihom ljubavi između njih dvoje.

Baš bih na neki road trip kroz Vojvodinu 🙂

Kad se sve sjetim na kakve sam gluposti i na kakve ljude trošila emocije prethodnih godina, dođe mi da se pretvorim u emocionalnog robota na neko vrijeme, čisto da se kaznim, da se naružim i da dođem sebi.

Gem

Započeli smo istraživanje sa ovisnicima. Radim intervjue s njima, duge duge intervjue. Naporni su kad mi dođe neko ko ne zna šta je, recimo, HIV ili Hepatitis C, a redovno se bode i dijeli svoju iglu i špricu “samo s jednim prijateljem, ali samo jednom, neće više”. Ali generalno se radujem ovim intervjuima jer ću upoznati i neke druge ovisnike, pored ovih “stalnih” što nam se vrte po programima.

Od jednog, mlađeg od mene, su me danas prošli žmarci. Više dobri, nego loši, psiholog u meni je skakao od uzbuđenja. Sigurna sam da malac ima neku psihopatiju, vidi mu se u očima i tetovaži suze na obrazu pored oka, ali može se pretpostaviti i iz njegove historije. Uživala sam u onih 25 minuta gledajući mu izraze lica i procjenjujući kad mi laže, kad pokušava da me manipuliše, kad stvarno govori istinu… Da nije neprofesionalno, naručila bih mu kafu/čaj/pivu i tjerala ga da mi priča o svom životu i svojim dijagnozama, makar sve slagao.

Nadalje, počinjem da uviđam kako sam se uljuljala u pogrešno mišljenje da su svi isti, svi isto lažu i svi imaju istu priču. Svako od njih je zanimljiv na svoj način i svako ima neku svoju priču. Sigurna sam da djevojka koja se počela drogirati sa 9 godina nije to učinila svojim izborom i da je društvo u krivu ako će da svali na nju odgovornost za njenu ovisnost… Problem je očigledno puno kompleksniji i voljela bih da živim u nekoj normalnijoj zemlji gdje bi se aktivno moglo raditi na tome.

Shvatila sam zašto niko od njih ne želi kuhala kad dođe po materijal za injektiranje – svi koriste zajednička neznajući da i tako postoji rizik da se prenese Hepatitis C ili HIV.

Trudim se da me ne dotiču puno njihove priče, ali nešto ne mogu da se suzdržim od sažaljenja na one (većinu) kojima su otišli zubi (poispadali, pocrnili), pa se smiju zatvorenih usta. Ne znam zašto me baš TO dira, al me dira.

Pošto sam baš loša sa zaključcima, zaključit ću post ovom rečenicom.