Perks of working with sex workers and addicts

Volim svoj posao. Ne volim atmosferu u kojoj radim, sve više gubim poštovanje za nadređene, ali ono što radim me zaista ispunjava. Dobro, većina onoga što radim.

Imala sam priliku prije nekoliko dana posjetiti Regionalnu HIV konferenciju koja se održala u Sarajevu. U ono malo vremena koliko su nam naši dragi nadređeni dopustili da budemo na konferenciji, naučila sam nešto novo od stručnjaka na polju HIV-a i upoznala HIV pozitivne i pozitivne ljude koji su zaista inspiracija. Podsjetila sam se, opet, koliko volim da saznajem, upoznajem i širim svoje vidike.

Rad s marginaliziranim populacijama nosi i svoje… pa reći ću, potencijale za anegdote. Tako je neki jedna ljekarka pretpostavila za mene i moje kolegice da smo seksualne radnice jer dolazimo iz organizacije koja radi s njima. Moja prva pomisao je da je ona puna predrasuda, a onda sam shvatila da sam zapravo ja ta s predrasudama jer mislim kako seksualna radnica ne bi mogla biti osoba koja se oblači ili ponaša kao ja, a pomenuta ljekarka shvata da je sve moguće. Pitanje da li sve tri imamo završenu bar srednju školu mi je ipak potvrdilo da nas ljekarka stigmatizuje.

Nije mi se još desilo, ali ne bi me iznenadilo da ljudi pomisle da sam liječena ovisnica jer često s ovisnicima rade oni koji su već prošli sav taj put.

Meni i dalje to ne smeta. Zapravo me i zabavlja. I ne bih mijenjala ovo svoje iskustvo ni za šta.

P.S. Sinoć sam se zaljubila u plaže Montpelliera.

O muzici

Večeras je počelo sve sa REM i The man who sold the world. Počeli smo se sjećati šta smo sve slušali kad smo bili mlađi i kakve uspomene imamo vezane za muziku.

Do određenog trenutka imala sam užasan ukus u muzici. Britney Spears mi je bila idol i željela sam biti kao ona kad porastem. Jedina svijetla tačka tog doba bili su t.A.T.u. i Simon and Gurfunkel. Slušala sam ih u doba kad sam čitala “Djecu s kolodvora Zoo” koja ima ogromno značenje u mom životu i valjda mi je zbog toga ostala ta muzika toliko urezana u pamćenje. I sad kad čujem neku od tih pjesama, sjetim se svoje muzičke linije pored otvorenog prozora, ljetna je večer, a ja čitam o Christiani i Detlefu dok svira Not gonna get us.

Stvari su se počele mijenjati pred kraj osnovne škole kad su moji prijatelji ”zaglibili” u rock, metal i slične pravce. Nirvanu sam upratila na TV-u sa koncertom Unplugged, HIM sam dobila od druga, malo System of a Down, malo Metallica. Tad nekad je izašao i Metallicin album St. Anger i sjećam se da je ljeto bilo suho, toplo i prašnjavo, a mi smo svi nosali starke i slušali Metallicu. Dobro, ja sam morala da idem u svom nekom pravcu i Evanescence je postala grupa mojih tinejdžerskih godina. Bez ikakvog razloga, bila sam depresivni tinejdžer i pronalazila se u svim njihovim tekstovima, skidala ih s neta, imala hrpu slika u nekom folderu, a kako Amy Lee crta, tako sam ja skidala njen stil i crtala uplakana lica nekih tamo djevojaka.

Mislim da poslije Evanescence nikad nisam naišla na neki bend, pjevača ili pjevačicu koji bi me toliko fascinirali da bih pronalazila sve, ali bukvalno sve što su ikad snimili, iščitavala tekstove i slušala ih i dan i noć. Ili sam možda prerasla taj način voljenja muzike. Ili nemam vremena, ne znam više. Ali bio je to jedan baš lijep period života i sad ću pred spavanje da pogledam koncert iz Kelna koji sam nekad imala snimljen na video kaseti i koji znam napamet. Zaslužila sam ovaj guilty pleasure poslije muke oko Lyona!

Lyon i tako to

Isplakah se od umora. Poslije srijede neću francuski da čujem bar čitav jedan dan. A žali Bože ovog truda, ako ne dobijem Lyon.

Večeras sam odlučila da se naspavam jer ne može ovo ovako više. A i treba mi sutra snage za završnu fazu ove prijave, poslije nje će sve biti lakše.

Baš sam nešto zgotivila ovog svog učitelja francuskog.

Postala sam dosadna, samo o jednoj te istoj stvari pričam.

Krizna intervencija

Nažalost, ne mogu zabraniti da neko misli o meni, piše nebulozne ideje o našem odnosu i da me viđa po ovom prknu od grada dok ga ja u isto vrijeme ne vidim, pa se osjećam kao da me neko uhodi. U početku sam bila znatiželjna, ljudski je, valjda, jer nisam mogla vjerovati da neko poslije tolikog vremena i poslije toliko malo interakcije među nama i dalje razvija neke iluzije. Ali postoji granica. I ta granica je pređena. Moju radoznalost zamijenila je jeza, strah i gađenje.

Prije više od pola godine sjela sam sa sobom i rekla sebi da ili idem psihologu ili mi se ne piše dobro. Preuzela sam stvar u svoje ruke i to je bilo nešto najbolje što sam učinila za sebe u posljednje vrijeme. Dakle, znam kako je kad se zaglibi i znam da smo mi, ljudi, sposobni prepoznati sami da nam treba pomoć. Međutim, kad osoba očigledno uživa u svojim sranjima i kad svjesno  stvara sebi još veće iluzije i nemoguće ideje u glavi, tu nešto stvarno nije u redu. A kad sam ja jedna od tih iluzija, ne želim da razumijem, želim samo da prestane.

Nije više interesantno, trebaš pomoć i ostavi mene na miru.

Onaj ko hoće, on i može

Nakon položenog testa o poznavanju francuskog jezika (TCF) puno je zanimljivije učiti francuski. Nema više samo suhe gramatike i saslušavanja nekih tamo čikaca i teta o nekim tamo temama, već se sad čita, piše i rade se konkretne stvari – prijave za fakultete. Zakolutala sam očima kad sam vidjela da mi traže i sažetak magistarskog rada na četiri stranice, ali sve više uviđam koliko mi je to korisno. Moje studiranje u Francuskoj bi se, naravno, trebalo nadovezati na sve što sam ovdje radila i na moj ovdašnji studij. Srećom, moj magistarski rad proizašao je iz mog radnog iskustva koje je jedan od bitnih razloga zašto bi fakultet u Francuskoj primio neku tamo malu iz Bosne. Tako da sad učim termine i izraze dobro mi znanog programa smanjenja štete na francuskom, a usput pronalazim i interesantnu literaturu iz koje mogu izvući informacije za svoj magistarski i malo se praviti važna pred komisijom ako vide da u literaturi imam i nekih francuskih publikacija *narcis*.

Sav ovaj rad nadovezuje se na prethodne dane koji su baš bili inspirišući. Inače, inspiracija mi je riječ sedmice (i malo prije početka ove sedmice). Prošla sam kroz tako dobar trening o prevenciji ovisnosti i toliko toga naučila za dva dana da jedva čekam ponovo na fakultet s nadom da će nam profesori biti zanimljivi kao dvije predavačice koje su gostovale u našem udruženju. Želim da punim glavu rezultatima istraživanja, ali onih korisnih, iz kojih ću izvući nešto što će mi poslužiti u praksi. Kao npr. to da ću adolescente prije isprepadati kratkoročnim posljedicama krištenja droge (blamiranje pred prijateljima, loša koža, loši zubi), nego dugoročnim (rak pluća, gubitak pamćenja, napuštanje škole) jer su mladi u dobi adolescencije usmjereni na ono što im je blizu i što se dešava sada, a ne na budućnost (tako su istraživanja pokazala). I zaista, danas su nam se učesnice radionice baš zabrinule kad smo im pričale o kratkoročnim posljedicama.

Izlaganje pomaže kod socijalne anksioznosti – velika istina. Ja sam sve bolja i bolja u držanju radionica, a do nedavno sam mislila kako ja to ne mogu, ne znam, ne smijem i što mi to treba u životu…

Onaj ko hoće, on i može.

Osjećam se čudno. Ništa nisam radila čitav dan, osim izleta na Trebević sa tri male obitelji, skakanja po trampolini, ljuljanja i penjanja po toboganu (ali nisam se smjela pustiti). Ništa francuski, ništa magistarski. Spomenuše jednom danas – ode ti ona u Francusku, jesi li znala? A meni sve nešto igra po stomaku, strah neki da se ne urekne, valja ispit položiti, valja prijave napisati na francuskom, valja se svidjeti nekom univerzitetu…

Jučer sam privela kraju magistarski i nisam svjesna kakav sam posao odradila. Sve mi se dešava kroz neku maglu. Svi ovi dani prolaze li prolaze, a ja u nekom međuprostoru, u neznanju. Pa čitam kako treba biti u sadašnjosti i ne razmišljati o prošlosti i budućnosti. I kontam, hajde, Herborena, daj SAD sve od sebe, pa šta bude. Otići ću u tu Francusku, makar im se uvukla kao imigrant ako mi svi ovi legalni putevi propadnu. A sad, sad misli na ispit, magistarski i prijavu i uživaj u ovom proljeću, čini se da nikad nije bilo ljepše i cvjetnije, a uvijek prekratko traju maslačci, tratnčice i behar.

Pošto se i dalje osjećam čudno bez učenja i rada, pogledat ću treći dio Hunger games sinhronizovan na francuski, i to je nešto. Pa na spavanje, pa sutra udahni izdahni prije posla i izdrži, izdrži, sve one ulizice i sve one hirove, izdrži, bit će dobro.