Loši dani

Neki dani su loši, lošiji od drugih. Poneka ružna vijest, poneki prijatelj koji te ignoriše i neće da kaže zašto, poneki prijatelj koji nema vremena da popriča s tobom kad ti treba, poneki tužan dokumentarac.

Ali proći će i to.

Advertisements

Svakodnevni paradoksi

Jutros sam se prvi put probudila mirna jer sam mirno spavala, zbog toga što od danas nikad više neću kročiti među one ljude na poslu. Ostali su da plivaju u svom licemjerstvu, ja nisam znala tu da plivam, gušila sam se, i sad napokon dišem. Jučer, nakon što sam saslušala bivšeg šefa kako meni nije mjesto tamo i da se to vidi po načinu na koji sam u tom trenutku razgovarala s njim (jebiga, šefe, kad sam ljuta, a bogami i kad nisam, ja ne znam da se ulizujem kao Vaši ostali radnici), kako ja trebam da budem zahvalna i kako su mi oni dali priliku (da napomenem, ja sam dala otkaz, ali eto, ego se morao nahraniti nečim), izašla sam i kupila sebi knjigu za ovaj period koji me čeka, period odmora, učenja francuskog, čitanja knjiga, gledanja filmova i serija. Istina, razmišljala sam o njegovim riječima čitav dan, o tome kako je morao da ubaci kako “tada nisi puno toga znala, kao što ni sada ne znaš” (kao da radim u nekoj firmi koja se bavi nuklearnom fizikom, a ne u maloj pišljivoj nevladinoj organizaciji) i kako sam omalovažila organizaciju. Priznajem da još uvijek nisam navikla slušati takve riječi, jer, ipak, ne slažu se s mojom slikom o sebi, ali dovoljno je bilo da se podsjetim ko je ta osoba, kakva je i pod čijim utjecajem, i odmah se smirim. Drago mi je što meni nije mjesto u toj organizaciji, kompliment mi je što se ne sviđam svom bivšem šefu i možda ne znam kako da igram mind games, da se ulizujem i da slušam kolegicu koja se ponaša kao jadni kučić pred njima kad mi daje uputstva kako treba ja da se ponašam, ali znam da sam sačuvala svoje dostojanstvo usprkos omalovažavanju mene, da sam sačuvala svoj integritet i da mogu mirno leći na spavanje. A o tome koliko ja znam, bivši šefe, nažalost, Vi ste taj koji ništa ne zna jer su Vaše vrijednosti potpuno drugačije od mojih. I to je ok.

Posljednja sedmica je bila jedna od stresnijih. Razbolila sam se, što od lošeg vremena, što od stresa na poslu, a povrh svega mi jave iz Lyona kako žele da im prevedem magistarski s obzirom da nisam dobila ocjenu jer to na mom fakultetu nije praksa. Nakon što sam otplakala i pomirila se s tim da Lyon propada jer nema šanse da prevedem 30ak stranica, našla sam se sa svojim instruktorom francuskog koji mi je rekao da bi me oni već odbili da nisu zainteresovani, i zbog toga se peglaju sa mnom. I rekao mi je da moramo pokušati. I uradili smo to, za tri dana, preveli smo 39 stranica. Tačnije, ja sam prevodila, on je pregledao. Jutros smo se našli da to sve završimo i pitam ga na kraju želi li da mu platim za dodatni rad, zastao je, i rekao, možeš mi platiti kad diplomiraš u Francuskoj. Mislim danas na to čitav dan i mislim o tome kako sam sretna i blagoslovljena sa svim ovim ljudima na koje sam naišla na ovom putu na kojem sam još uvijek. Makar me ni jedan fakultet ne primio, bar ću biti bogatija za ove ljude i ovu iskušenu dobrotu.

Još malo

Kako kaže ona poslovica – u nevolji se pravi prijatelji poznaju. E pa u nevolji koja nas je snašla na poslu, shvatih da osoba koju sam smatrala prijateljem nije ni približno to.

Do nedavno sam čekala prve rezultate iz Francuske i plan je bio ako me svaki fakultet odbije, da nastavim raditi ovdje gdje sam sada. Od nedavno sam shvatila da ne želim više ni dana provesti u onom okruženju. Nažalost, moram izdržati do kraja mjeseca i pozdravljam se, i sa ”prijateljicom”, sa zlostavljačima, manipulatorima, ulizicama i beskičmenjacima.

Kako iz svake nedaće koja me snađe izvučem neku lekciju, o ovoj ću morati dobro da promislim. Ovo je moje prvo pravo radno iskustvo koje završava u tako strašnim okolnostima i strah me kad mi kažu da je svugdje tako. Jer ako jeste, bit ću nezaposlena do kraja života radije nego poludjeti od nečijeg iživljavanja.

Između ostalog, znate šta moj kolega koji me prije pola godine bez ikakvog razloga izvrijeđao i nakon čega sam prestala komunicirati s njim radi? Izađe iz ureda i zaključa me u njemu, samo da mi napakosti. Ostali se smiju, ha ha, čuj zaključao te. Meni nije smiješno jer shvatam da je to zlostavljanje. Nažalost, živim u društvu u kojem je zlostavljanje svakodnevnica da i ne primijetimo da je to ustvari to.

A to je samo jedna sitnica u moru onoga što nam se trenutno dešava. Jedva čekam da im kažem zbogom, žoharčine.