Neke čudnovatosti

Plivska jezera, okolina Jajca i Mrkonjić Grada su me preporodili. Zelenkovac i jazz festival, ljubaznost ljudi, dobra muzika i pokoji topli dodir.

Dobar vikend, pomalo čudan. Nikad nisam toliko sanjarila o nekome ko se nalazi pored mene, potom spavala stisnuta uz njega sanjajući ga istovremeno. A nakon čitave noći u kojoj me u polusnu privlačio sebi, ujutro se pravimo kao da se ništa nije desilo. Treba vremena za ovo, a mi ga možda nećemo imati.

Kako su mu samo zlatne oči kad ih obasja sunce.

Daily craziness

Neki dan sam se posvađala s golubom. Nije dao svom drugu da jede, priroda, jači preživljavaju. Ali od onoliko hrane, on se baš usmjerio na svog druga i na ono što on kljuca. Ako išta mrzim, to je pohlepa. I zloba. Dok je mama kupovala povrće, ja sam se svađala s njim i nisam mu dala da priđe drugu. Ali nejverovatan je taj životinjski instikt, njegova potreba da spriječi druga da jede je bila veća od straha od ogromne mene. Između mojih nogu je zabrinuto gledao drugog goluba i pokušavao da me zaobiđe. Nažalost, morala sam da odem, jer je mama završila s kupovinom, a i brinula sam se da ljudi ne primijete šta radim i ne pomisle da sam luda.

Možda i jesam.

Bio je to jedan od onih loših dana s lošim vijestima. Još lošije vijesti su informacije o problemima francuskih studenata sa petom godinom psihologije, o ogromnom broju studenata koji se primi na četvrtu godinu i zatim samo manje od pola primaju na petu. Izabrala sam najgore moguće zanimanje. Dakle, moj san o Francuskoj ovisi o vrlo mnogo sreće, a nešto sumnjam… Mada ću se boriti do kraja. Smišljam već i druge planove, ukoliko ovaj ne uspije, pokušavam da se ne razočaram u sve.

Do tada, kad već ne mogu u Francusku, privukla sam Francusku sebi. Petak na jezeru na francuskom, sljedeći vikend u prirodi na francuskom.

Le temps de l’amour

I dalje stižu negativne vijesti. Prestravljuje me činjenica da ostajem ovdje jer je konkurencija na psihologiji prevelika u Francuskoj. Ali dovoljno je samo jedno -da. I čekam ga.

Ne nosim se dobro s ovim. Ali i razumljivo je, pola godine sam podredila svojoj budućnosti u Francuskoj i sad mi to izmiče iz ruku. Samo se prisjećam kako sam odbila dobre ljude iz EVS-a: “Čekamo te u Parizu, 1. septembra, kupi avionsku kartu što prije.”

Nakon što me Univerzum zagrlio neki dan poslije prvih loših vijesti, poslije drugih mi je poslao nekoga da me pozove na piće i da mi okupira misli. Interesantno je kako dugo vremena srećemo neke osobe i gledamo ih kao usputne, pristojne ljude sve dok zaista ne sjednemo i ne popričamo s njima, zagledamo im se u oči i pomislimo -wow… I ne želim da razmišljam o tome šta će ili šta neće biti, samo ću iskoristiti ponuđenu priliku i pokušati misliti manje negativno.

To je bio moj prvi izlazak potpuno na francuskom jeziku. I nije mi uopšte smetalo kako imitira moj izgovor ‘terrible’.

Zatim sam pogledala svoj prvi film na francuskom jeziku bez titlova. I gle čuda, u njemu se čita Flauber – Un coeur simple, baš kao što i ja radim trenutno.

A sad čekam svoj prvi pozitivan odgovor od francuskog fakulteta.

Koliko truda, novaca, znoja je uloženo… Da li je moguće da se neće isplatiti?

Energija

Poslije lošeg dana, Univerzum me zagrlio, što reče moj prijatelj, putem dva dečka i putem njihovih prelijepih riječi. Iskreno vjerujem da je to poruka da se nadam i da očekujem. Sutra bi trebao biti dan za vijesti. Za dobre vijesti. Ako ne budu dobre, morat ću ozbiljno da porazgovaram s Univerzumom…

Negdje duboko u sebi vjerujem u pozitivnu energiju. I kroz terapiju, kako se moja energija mijenjala, tako su mi nadolazile dobre stvari. Sad sam okružena ljudima koji vjeruju u mene i okružuju me pozitivnom energijom i nekako se nadam da ćemo zajedno prizvati ono što mi treba.

Ja sam dala sve od sebe. Sad čekam.