Uzbuđenje

Čeka me vikend sa svojim za sada najdražim Francuzem. I odmor pred sljedeću sedmicu – dva intervjua, jedan za praksu, drugi za fakultet. Napokon, napokon, stigla sam do intervjua, napokon. I ako budem primljena, bit će mi jasno zbog čega sam prošla sve što sam prošla, zbog čega sam morala razviti odbojnost prema kliničkoj psihologiji – da bih našla ovo sad što se sprema – u kockicu se poklopilo, sa mojim iskustvom, s onim što želim da radim, nisam mogla ni sanjati. Ali da ne trčim pred rudu, krajem sljedeće sedmice sve ću da znam.

Do tada, Francuz, vino, planina i mozak na pašu zajedno sa ovčicama koje ćemo, nadam se, sresti pored jezera.

Advertisements

Brzopletost

Od prvog razreda, prolazila sam peticom. Sve čiste petice. Kako sam krenula u školu nekad poslije rata, sa 7 i pol godina, često su me učiteljica, pedagozi i ostali pitali da li sam već prije išla u školu i mislim da mi nisu vjerovali kad bih rekla da nisam.

Međutim, nisam bila najbolja u razredu. A jedini razlog za to je bila moja brzopletost. Ja sam radije prva predavala kontrolni iz matematike, umjesto posljednja, jer mi je bilo mrsko pregledati i provjeravati.

To se nije mnogo promijenilo ni danas. Zato moji mailovi odlaze na pogrešne adrese. Nasmijem se kad je nešto nebitno. Ali danas je bilo bitno, i danas je ležerni mail otišao nekome kome nije trebao. A meni ovisi budućnost od te osobe…

Baš sam nekad k’o malo dijete kad se uzbudim oko nečega…

Random (kao u stara dobra vremena)

No.1

Sve se više nadam kako se približavaju septembarski rokovi za prijave na fakultete. Pronašla sam super smijer na sociologiji koji me baš privlači i motivirana sam da to studiram, slaže se sa mojim prethodnim iskustvom i sa onim što želim da radim u budućnosti. Još više sam se obradovala kad su mi jutros javili da ima rok u Montpellieru i da se sa svojim radnim iskustvom i diplomama mogu prijaviti. (A i Strasbourg me počeo strašno privlačiti.) Što se tiče kliničke psihologije, bio je to preambiciozan potez, a to sam shvatila kad mi je jedan profesor rekao da je prijem na taj odsjek ekskluzivan. Mene ekskluziva ne zanima, ja ne želim da radim na psihijatriji ili klinici radi bijelog mantila. Ja želim da sam tu zbog ljudi, a čini mi se da bi mi sociologija to mogla ponuditi. Čak mislim da odustanem od drugih rokova za psihologiju i istraživanja u psihologiji jer me istraživanja ne zanimaju. Imam do sada 4 fakulteta sa sociologijom, a pojavit će se još koji jer mi nisu svi odgovorili na mailove zbog godišnjih. Vidjet ćemo.

No. 2

Ja imam crush na Dannya Grozdića. Doduše, crush je vezan za unazad 3, 4 godine kad sam redovno gledala šta je snimao za svoje drage lemon drops. Onda sam malo porasla, ali djevojčica u meni se probudila opet kad sam vidjela da obilazi Balkan i nastupa. To je bio prvi put da sam gledala stand up komediju uživo, i prvi put da sam se slikala sa nekim poznatim (relativno) i prvi put da sam ga malo smorila pitanjima. Ali, dobila sam zagrljaj (a da nisam ni tražila, sam se ponudio, stvarno) i noć je bila lijepa i puna smijeha. Ah, Dragiša.

No. 3

Ima li šta ljepše nego kad mi na francuskom kaže koliko sam lijepa, ja, madmoiselle. Ako i ostanem ovdje, možda neće biti tako strašno.

No. 4

Završava mi prezime na šić. Ovako mi se javljaju profesori: Bonjour Mademoiselle Herborena …ši&#263. Ne smeta, samo me primi!

No. 5

Prvi Sarajevo Film Festival koji ne doživljavam. Kako više ne radim, nemam sredstava da zadovoljim svoje filmske potrebe, a tješim se time da su filmovi onako.

No. 6

Imala sam baš loše jutro prije par dana i sjela sam u baštu jednog restorana da s mirom pojedem salatu. Prvo je neka baka pitala može li sjesti kod mene, poprilično nepristojnim tonom, na što sam odgovorila da ne može (jer sam vidjela da ima slobodnih stolova). Bilo mi je žao poslije. Sjela je pored nekih cura i probadala me pogledom s druge strane bašte. Zatim je naišao neki čikica, vrlo pristojan i ljubazan i pitao može li sjesti i nisam ga mogla odbiti. Bakin pogled u tom trenutku ne mogu opisati. Međutim, ispostavi se da je čikica pedagog u Njemačkoj i baš smo se lijepo ispričali o mojim planovima i o tome šta on radi. Mnogo mi se svidio.

Život u Bosni

Ovdje se svi ponašaju po onoj ‘Šuti i trpi’ ili ‘Šutjet će i trpjet će’. Ja još ne mogu da dođem sebi. Platim doktoru 250 KM, kaže, nazvat će me čim nalaz bude gotov, a to je za desetak dana. Prošle su i tri sedmice, ja znam kako se on nervira kad ga neko zivka, pa neću i čekam. U međuvremenu se desi još jedan problem, pa reko, haj dvije muhe jednim udarcem, da nazovem i pitam. Kad, iznenađenje, nalaz gotov. Kao, zvao je on mene. Halo, ba, nisi me zvao. Čekam te k’o na iglama, da sam vidjela propušten poziv, alarm bi mi se odmah uključio u glavi, zvala bih te istog trena. Dakle, nije me zvao. Druga stvar koju je rekao – nalaz nije dobar, bio je on upravu. Mene presiječe i kontam kako što prije da dođem kod njega na razgovor. Treća stvar, dakle, doktor, ljekar, nakon saopštenih loših vijesti, nakon što si mu se nadavao i više od tih 250 KM u posljednjih 9 mjeseci, e, taj doktor ti kaže: ”Nemam ja vremena da objašnjavam tebi i tvojoj mami dva puta istu stvar, dođite kad mognete obje, neće nalaz pobjeći.” I ja prešutim, spustim slušalicu i prisjetim se jednog predavanja iz Zdravstvene psihologije kad nam je asistentica pričala svoje iskustvo kod ljekara gdje su joj samo kratko saopštili loše vijesti i njoj kliknulo u glavi – ne može to tako, ima da sjednem i da pitam sve što me interesuje jer on je ljekar, a ja sam pacijent. Onda se prisjetim svih malih znakova koji su mi smetali kod ovog doktora, ali sam išla za tim da je moja mama kod njega već 5 godina, da je stručnjak i da je temeljit. I kontam, jebote, odakle ti pravo da uzmeš te riječi u usta ”nemam vremena”, kakav god da je kontekst.

I razmišljam kako kod nas ne možeš sastaviti dva dobra. Mama se peglala sa isto tako jednim stručnjakom, strašno traženim, nahvaljenim, međutim, taj čovjek nema socijalnu inteligenciju. Ovi koji je imaju, nisu tako hvaljeni, pa na kraju ne znaš šta ti je gore, biti miran psihički kod nekog prosječnog ljekara, ili stalno pod stresom kod stručnjaka. Sad je i meni to dilema, da li da pokupim nalaze i odem kod nekog drugog, ili da istrpim njegove bubice zarad ”stručnosti”.

Kish

Sanjala sam dva ili tri puta isto mjesto, koje ili ne postoji ili ga ne poznajem. I zato želim da pišem o njemu, iako sam loša u opisima.

Nije spomenuto u snu, ali zbog nekih elemenata i ljudi oko mene, mjesto se nalazi u Sarajevu, na Baščaršiji. I omiljeno mi je u gradu. To su, zapravo, zidine, od smećkastog kamena i imam osjećaj kao da sam u Iranu. Spušta se širokim stepeništem, koje liči na amfiteatar, do dna koje je okruženo zidovima s velikim otvorima kao prozorima. Nekad se tu može popiti nešto, kao u kafiću, i navečer su upaljene svijeće na prozorima.

Ne sjećam se šta mi se tu dešavalo u prethodnim snovima, ali u ovom posljednjem me proganjao čovjek u invalidskim kolicima od kojeg su me spasila stepenice. I iako je san bio neugodan, ljepota tih zidina je ostala sa mnom.

I sad se pitam zašto to sanjam više puta, da li ću opet, da li to mjesto postoji i ako da, da li ću ga ikad vidjeti u svom životu?

Zahvalnost

Želim samo da zabilježim ovaj vikend. Bilo je teško ispratiti dvije osobe na put, jednu ne znam kad ću vidjeti opet, a jedna je od važnijih u mom životu. Drugu ću vidjeti za dvadesetak dana, ali pitanje je koliko dugo ću ja biti ovdje. A i ako ostanem, i to će biti jedan emotivni krah za mene. Ali izborit ću se s tim.

I želim da zabilježim opet, po ko zna koji put, koliko volim ove ljude oko sebe i koliko sam zahvalna na njima i sretna što ih imam.

Soundtrack mog vikenda