Random

Ja sam uvijek bila zimogrozna, zimogrižljiva, zimomorna… Prva od svojih prijatelja sam počinjala nositi šalove, štrample i potkošulje u jesen, a posljednja ih skidala u proljeće. To je još jedan izazov za mene u Lillu – hladnoća.

Sunce sija ovih dana, ali puše jako hladan vjetar. Otkako sam došla, ne skidam sa sebe jesenji kaputić. Međutim, želim da se naviknem na ovo. Ne znam da li je to moguće izvesti, nisam nikad istraživala ni čitala o tome, a ni doživjela. Ali ja bih da se adaptiram na ovu klimu. Ne želim da plačem kako je hladno i kišovito.

Zato kaputić kombinujem s tanjim džemperom ispod (pokušala sam s debljim, ali kad vjetar ne puše, toplo je, pa postane prevruće), platnenim vansicama i povrnutim hlačama – bez štramplica. Da, hodam okolo golih gležnjeva i nije mi hladno. Dobro, jeste, ali nije nepodnošljivo.

Istina, očekujem prehladu u skorije vrijeme, više zbog stresa i umora, nego zbog golotinje (GOLOTINJE). Očekujem ipak adaptaciju hihi.

Primijetila sam da kolege grizu nokte. Al ne ono haj malo ću, pa ostave za kasnije. Ne, zadaju se, zagledaju onaj nokat, cuclaju, ne obraćaju pažnju na predavanje, grickaju, gric gric. O Bože. Izbrojala sam četvero do sada i namjeravam izbjegavati da sjedim pored njih na predavanjima.

S druge strane, rugao se lonac loncu… Otkako sam došla ovdje, zanoktice su mi proradile. I uhvatim se kako ih grickam. Nekome sa strane djelujem isto tako odbojno kao oni meni.

Kolegica koja je isto dobila stipendiju već treći dan piše i uvjerava me koliko joj je teško i kako ništa neće stići i na kraju me napada što joj govorim da ona to može i da će biti dobro jer je to neosnovano i nema dokaza i ono wtf brate, nemam ja ovdje čitač misli i ako sam psiholog ne znači da ću ti reći ono što želiš da čuješ. Naravno da joj je bio komentar – ti si psiholog, zašto mi govoriš neosnovane stvari. Nije mi najbolja prijateljica i iskreno, samo najbolje prijatelje mogu da slušam kako mi se žale na iste stvari stalno i bila sam mnogo fina što sam slušala i pokušavala nešto da joj kažem. Al neki ljudi ni to ne znaju da cijene, već moraš sa znanstvene strane da pristupiš tome što ti priča i procijeniš koji bi odgovor bio najbolji. Bježi ba.

Kad smo već kod toga, ne razumijem kako ljudi mogu konstantno da imaju mišljenje o nečemu i kritikuju čak i onda kad ne znaju ništa o tome. Eto, ko je ona da mi napominje da sam psiholog i da bih ja trebala nešto drugačije. Ljudi su stvarno nekad čudo…

Advertisements

Umjetnost i Lille

Trenutno tražim svoja mjestašca po instinktu. Neki dan sam uletjela u kafić kad sam ugledala da je to i knjižara u isto vrijeme. Zapravo, stripoteka. Sjednem za šank, naručim toplu čokoladu jer je bilo prekasno za kafu, a za pivu nije bilo vrijeme jer sam išla da gledam stan poslije toga – gdje ću ljudima na oči, a smrdim na pivu. I tako, pijem svoju čokoladu, uzmem jedan grafički roman (naučili su me negdje nekad šta je to), zanimljiv poprilično, pored mene Practica koju sam dobila na poklon pred odlazak u Lille i knjiga za pridošlice u Lille. Prilazi mi dečko, izanalizirao sve, vidim čitaš, vidim aparat, pretpostavljam voliš umjetnost, vidim tek si se doselila, koliko ostaješ, voliš li modernu umjetnost (meni u glavi mrlje po platnu, veze s vezom, al reko pa eto volim), ima izložba tu i tu, u subotu je otvorenje, dođi, ulaz se plaća, ali reci da te je pozvao Dni (Denis, i niko me ne razumije kad kažem Deni) i ući ćeš besplatno. I dogovorim se danas s novom drugaricom, ispostavi se da je ulaz besplatan. Radi se o izložbi u sklopu festivala koji pokriva umjetnost iz 5 gradova, Rio de Janeiro, Seoul, Eindhoven, Detroit i Phnom Penh (ne, nisam bila toliko pametna, i trebalo je da malo pročitam i shvatim da je to glavni grad Kambodže). Izložba koju sam ja posjetila je moderna umjetnost iz Seoula. Prvi dio, na samom ulazu – tako tako, kič. A onda smo ušle i zabava je počela.

Ja uglavnom poznajem samo sarajevske izložbe. Uđeš, pregledaš za pet minuta, izađeš. Pregledala sam prvi sprat, sva uzbuđena mašinama koje izgledaju kao ribe, leptiri, kukci i pokreću se. Npr. ovo je nešto fenomenalno i voljela bih imati ovakve lampe kući:

11257730_425371047660875_48341829_n

Mom iznenađenju nikad kraja kad sam skontala da ima i drugi sprat (a poslije i treći). I nisu bile mrlje po platnu, svako djelo je imalo nešto posebno, zanimljivo, da staneš i da se diviš, gledaš, da se naježiš ponekad. Zbog ovoga sam, između ostalog, došla, ovo sam željela i ovo mi treba. Sretnemo u međuvremenu i onog dečka, pozdravi se, objasni mi da je prvi dan sve besplatno jer je otvorenje i da dođem ponovo ako želim. A želim. Ima jedan dio s uličnim muzičarima koji nisamo stigle pogledati:

Poslije je bila parada u gradu, a meni se nije išlo. Ne volim gužvu, ali onda skontah, ne volim sarajevsku gužvu. Ovdje su ljudi i u gužvi pitomiji. Stajala sam pored starijeg para, on ju je zagrlio s leđa i ljubio je u kosu, bili su mi tako slatki. Parada je bila zanimljiva, došla sam kući sva šljokičava jer su nas zasuli njima.

I za kraj, Lille i zalazak sunca:

11355087_394180840778605_612441530_n

Novi početak

Danas mi nedostaje kuća, dom, nazovimo to kako god. Nedostaju mi moji roditelji, prijatelji, moj Francuz. Istina je da mi ne nedostaje mnogo drugih stvari i da sam ok. Samo da se odmorim, skrasim na jednom mjestu, raspakujem stvari, isplačem se i sve će biti dobro. Imala sam sreće, odmah sam upoznala predivnu kolegicu, primila me je u svoj dom sa svojim momkom i još jednom cimericom tako da mi je bilo neugodno. S četvrtim cimerom se ne slažu najbolje, a on odlazi krajem oktobra. Ja ću do tada da budem u studentskom domu, a kad on ode, vraćam im se. Sviđaju mi se mnogo, žele da žive s nekim ko će da večera zajedno s njima i dijeli, i to je baš lijepo.

Lille je tih, nema puno ljudi, vrijeme je promjenjivo, kao i odjeća na ljudima. Ima ih polugolih, ima ih zabundanih poput mene. Oko moje buduće zgrade se vječno osjeti miris marihuane. Fakultet nije najljepši na svijetu, ali ima tako dobrih stvari, da me izgled ne interesuje. Grad je lijep, još samo da nađem mjestašca koja ću uskoro zvati svojima, grupicu ljudi s kojima mogu da progovorim koju pametnu (pored ovih svojih budućih cimera) i da počnem da učim za faks – bit će to super.

Na slici je Django. S njim dijelim krevet, pa mi Francuz malo manje nedostaje (malo sutra, al hajd). Django je, kao i onaj Django unchained iz filma, malo divlji. Ne voli da se mazi, ali voli da bude uz mene. Čim ga pogledam, počne da prede i škripi. Ujutro napada moje noge ispod jorgana iako se nisam ni pomakla. Nekad malo poludi, skače po stanu i nakostriješi se bez ikakvog razloga. Kad nema šta da jede, zove me u kuhinju, popne se na stolicu da mi bude bliže i prede najglasnije što može, a ako krenem da se odmaknem, hvata me šapicama i ne da mi da idem. Ponekad mi se približi i ponjuškamo se nosićima, to je valjda da mi kaže da mu se sviđam. To je moj budući najdraži cimer.

Pripreme

Kupljena karta.

Sutra idemo na more. On i ja. Naša za sada posljednja zajednička subota. Napokon započnem nešto što funkcioniše i u čemu sam mirna i sad moram da idem i ostavim to sve.

Imam par super kolegica na faksu koje su se odazvale da mi pomognu oko vize i smještaja, iako su mi na kraju sve sami u ambasadi riješili (nakon dramatičnih – ne, to ne može, itd).

Već imam nekoliko poziva na piće, obilazak Lilla i obilazak univerziteta koji ima kino i pozorište. Rekla sam da ću vjerovatno doživjeti kulturni šok kad dođem.

Jedina briga trenutno je da mi smještaj koji mi pronađu bude ok. Ako ne bude, ja u roku od mjesec dana tražim nešto drugo, sve se može kad se hoće.

Lille

Kakvo ljeto i kakav put do ovog trenutka. I umjesto da skačem od sreće, evo me, zalegla, ne znam šta prvo da počnem raditi. I ne znam kako da se osjećam. Sretna sam, ali nije kao što sam očekivala. Nisam ni tužna, još uvijek. Nisam ni svjesna koliko posla moram uraditi za deset dana. Drugi stipendisti su imali oko dva mjeseca da se spreme za selidbu, da srede papire, da se pripreme psihički… Ja imam deset dana da se oprostim prvi put u životu od roditelja na duže vrijeme (ne računam rat i odvojenost od tate), da se oprostim od svih mojih predragih prijatelja koje ne bih mijenjala ni za koje druge, da se oprostim od mog najdražeg Francuza (koja ironija), od svoje sobe, od Sarajeva.

Deset dana.

I počinje ostvarenje mog sna.

Poslije planiranja za Montpellier, Lyon, Toulouse, Paris, Strasbourg, ja završih u Lillu. I mnogo sam sretna zbog toga.

Iščekivanje

I poslije iščekivanja, iščekivanje.

Prvo iščekujem poziv za intervju.

Pa iščekujem intervju (pola 12, probudila se u 7, u 11 i 15 se posadila i buljila u Skype čekajući da prođe vrijeme).

Sad iščekujem rezultate nakon, po meni, uspješnog intervjua. Ali oni očigledno trebaju da vijećaju i danas i možda u ponedjeljak prije nego mi jave rezultat. Brate, ako me hoćete, hoćete, ako nećete, nećete, recite odmah.

Strpljenje mi nikad nije bila jača strana.

Nakon tri maila poslana na pogrešne adrese, osjećam se kao čikac na slici svaki put kad kliknem send.