Treba zabilježiti

U svim onim sarajevskim mukama, često sam se zamišljala kako sjedim u nepoznatom gradu, pijem kafu i gledam na ulicu. Svo to zamišljanje bilo je popraćeno leptirićima u stomaku, ali i očajem i silnom željom da se to ostvari.

Danas sam se zatekla u sličnoj situaciji, ali ovaj put bila je stvarna. Pila sam zeleni čaj s jasminom (žasman, ispravio me slatki šanker kad sam jasmin izgovorila onako kako se piše jer eto, izgovaralo mi se tako), jela merveilleux…

20131015-269987-Merveilleux-Merveilleux

Merveilleux

 …gledajući na prelijepi glavni trg u Lillu, Place Charles de Gaulles…

maxresdefault

Place Charles de Gaulles

…dok je sunce zalazilo, a ulični svirači svirali neku predivnu španjolsku muziku na gitari. I volim što sam taj trenutak podijelila sama sa sobom. Zamišljajući kako ću dovesti roditelje baš tu, na to mjesto, tata će da se davi kolačem (od njega sam naslijedila ljubav prema slatkišima), a mama će da pije predobru kafu.

Studentski

Nakon burne sedmice, došao je (neradni) ponedjeljak. Za mene je neradni jer još uvijek nisam našla praksu, ali danas sam se pokrenula i nastavila da tražim (jer počela sam još u Sarajevu).

Spavala sam do pola 2. Nisam navila sat, a očigledno je potpuna novost za mene život u sobi u kojoj se ujutro ne čuje buka iz kuhinje i televizor iz dnevne sobe. U Sarajevu sam uvijek bila budna u 10. Ne mogu da se odlučim da li je to pozitivno ili ne. Osjećala sam se beskorisno kad sam vidjela u koliko sam se probudila. Osjećala sam se kao oni studenti slackeri.

Ali istina mi je da je vikend bio studentski, petak i subota – vani do pet ujutro. U tri ujutro nas bruka u stanu nekog nepoznatog lika, a ja poznajem troje ljudi, oni slušaju neki ruski turbo folk jer misle da je to kul, a ne znaju da sam ja pobjegla iz Bosne zbog toga. Kad smo kod toga zašto sam otišla iz Bosne, pitaju me stalno to, a ja milion razloga imam, nikako da stignem sve nabrojati.

Super je što ima noćni bus. Manje je super što moram da hodam od stanice do doma 10 minuta. Kad se preselim, vraćat ću se kući biciklom. Radujem se tome.

Otkrila sam najkul klub na svijetu, svira rock i metal i svi plešu. Ljudi su mi bili malo naporni, možda jer sam bila umorna, možda jer smo stajali na prolazu, ne znam. Ali znate onaj osjećaj kad imate osjećaj da su svi odlučili da hodaju pored vas kad svira vaša omiljena pjesma i kad skačete iz sve snage. S druge strane, bilo bi bezveze da nema ljudi. Nikad insanu ugoditi.

Nedostaju mi uštipci (njih ću da pravim kad se vratim kod svojih cimera) i mladi sir (njega ni zglave ovdje, u zemlji obilja). Lille_ENSAM_arriere

Ovo na slici sam pokušala da nađem sliku mjesta na kojem sam plesala (prošli post), ali nema ih puno i ovo je jedina koja valja bar malo.

Rock dance

Neke konekcije sa svijetom koji sam ostavila iza sebe u Bosni mi ovih dana prave probleme u glavi. Analiziram, pokušavam da razumijem, dumam, rastužim se… Ne ide.

I baš kad mislim da mi je dan propao, odvedu me cimeri na rock dance. Nisam ja shvatila odmah gdje idemo, na putu mi rekli i moja prva pomisao i prve riječi su bile – neću ja, ja to ne želim, ja sam sad tužna. Zapravo mislim da nije samo to, nego me uhvatila i nelagoda koju sam ponijela iz svog okruženja u kojem je sve ”ofirno”.

Došli smo na to mjesto, koje je zapravo čarobno. Nisam razumjela koji je fakultet u pitanju, studenti su zaduženi za logistiku, obučeni su u mantile i velike vunene zeleno-bijele šalove. Čitavo okruženje me podsjetilo na knjige Harry Potter. Ulazimo u dvoranu u kojoj je kurs već počeo – dvoje na bini pokazuju korake, a publika ih uči i slijedi. Mene s vrata dva dečka pitaju jesam li slobodna, a ja ne razumijem šta se dešava. Govori mi cimerka (koja je došla s momkom, dakle ima već partnera) – biraj s kim ćeš da plešeš. Gledam u njih, jedan visok i plav, drugi niži i crn, ali i dalje viši od mene. Izabrala bih onog visokog samo radi praktičnosti, ali ovaj crni me gleda zainteresovano i čini se drag. Pristanem da plešem s njim i ispostavi se da sam dobro odabrala. Prvo me odveo da ostavim stvari, na povratku su me dočekali zabrinuti pogledi cimera gdjesamštasam. Kod prve progovorene rečenice je shvatio da nisam odavde i počeo da priča na engleskom, ali meni se ovjde taaako ne priča na engleskom, odmah sam ga vratila na francuski. Bio je ljubazan i nije se smijao mojim smotanim i ukočenim pokretima. Nije mi se svidjelo na početku. A onda sam se uhodala, shvatila da on dobro pleše i da dobro objašnjava, malo se opustila, plesala s njegovim prijateljem koji je ostao sam (dok se cimeri smiju aaa prvo nije nikako htjela da dođe, sad pleše s dvojicom aaa), opustila se još više i sjetila se kako sam nedavno razmišljala o tome kako bih voljela da negdje mogu da plešem s nekim i da me on vrti i vrti – u mojim razmišljanjima bio je u pitanju valcer, ali i ovo može proći.

Dječak mi je objasnio da ima još nekih mjesta sa boljom muzikom i ja sam rekla da ću reći cimerima da me vode, a on se kavaljerski ponudio da me povede. Čitavu noć su koristili tu riječ, kavalir, i baš je nekako bilo lijepo. Kad me uhvatio grč u nozi, odveo me da popijem vode jer to njemu pomaže. Onda smo još malo plesali, cimeri su poželjeli kući, a ja nisam htjela da ostajem bez njih, pa sam se pozdravila s dječakom bisou bisou koji mi je rekao da mu se javim ako želim da idem, a ja sam htjela da ostane sve u tom kavaljerskom maniru, pa sam odgovorila da želim da me on pozove.

Da napomenem, dječak je mlad i nisam romantično zainteresovana za njega, samo je lijepo uživati u tim skoro izumrlim pojavama.

Moja nova mantra za Lille je: izađi iz svoje zone komfora.

Sudbina

Pričala sam kako ovdje svi grizu nokte. I što više gledam, sve više ljudi vidim. Možda u Sarajevu nisam obraćala pažnju. Vrhunac je bio sinoć, u pozorištu, na pozornici neka video instalacija cure koja grize nokte. Možda im je to neki zaštitni znak, moram se raspitati.

Par dana prije nego što sam otišla iz Sarajeva, počela je redukcija vode. Nisam htjela mnogo da se nerviram s obzirom da sam odlazila. Danas – nestalo vode u mom studentskom domu. Od sudbine se ne može pobjeći, što bi rekao moj prijatelj, koji je to čuo od nekih tetki iz Kanade i prepričavao kao nebulozu.