Razmišljam

Biti papučar znači pridržati vrata svojoj djevojci, ući za njom i ostaviti ostale cure iza sebe. Ili izaći iz auta, dok se djevojka kobelja sa zadnjeg sjedišta da izađe na prednje, a on odlazi s druge strane i otvara vrata svojoj djevojci koja već sjedi na prednjem sjedištu.

Ne znam zašto, ali užasno me nerviraju muškarci koji su džentlmeni samo kad je njihova cura u pitanju. Više bih cijenila da nije džentlmen ni s kim ili da jeste sa svima. Ovako sam sebi na čelo ispisuje – papučar.

tumblr_nydp4v7Apg1s4b2o1o1_500

Random

Dogovoriti termin za depilaciju obrva nije tako jednostavno kad s druge strane imate osobu koja neće da priča sporije ako kažete da ne razumijete. Stres stres. Sutra trebam da zovem sve organizacije kojima sam poslala upit za praksu – STRES! Treća stvar zbog koje sam ja pod stresom kad su telefoni u pitanju je anksioznost vezana za telefoniranje – ja jednostavno ne volim pričati na telefon, a kad se počne malo istraživati, vidi se da je to povezano sa introverzijom.

socially-awkward-comics-introverts-bees-6__700

Kad smo kod introverzije, čitavu noć na zabavi sa većinom nepoznatih ljudi… Stresno, također, mada mrzim što moram to da priznam.

Počela sam da vozim biciklo, snalazim se poprilično, a prestala sam da zarađujem modrice svaki put kad sjednem na njega.

Imam ispit u četvrtak i mnogo se bojim, imam osjećaj da sam trebala mnogo mnogo više vremena provesti učeći, ali došla sam ovdje i da se zabavim…

Za desetak dana putujemo za Berlin iz Brisela – s obzirom da je tamo vanredna situacija, malo je strašno to sve… Ali ipak se veselim Berlinu, dugo sam ga željela vidjeti i čitajući informacije po internetu shvatam da nemam pojma šta da očekujem, a to je najbolje.

Sljedeće sedmice imam svoj prvi intervju za praksu, napokon.

Kako da kažem paru koji živi sa mnom da budu malo tiši za vrijeme svojih seksi trenutaka? Ne osjećam se ugodno u svojoj sobi kad znam da su i oni u svojoj. Stresan mi je svaki trenutak ako želim da radim, umjesto da gledam nešto sa slušalicama u ušima. Neki dan su bili toliko glasni da sam ih čula u kupatilu u koje sam pobjegla da ih ne čujem. Kad su za(s)vršili, došli su oboje sa mnom da se spremaju. Mislim, pustite me malo na miru… U međuvremenu su se izdešavali svakakvi problemi njima dvoma, oko i između njih i sad moram da čekam pravi trenutak da spomenem, da ih čujem, da znam da nam stan ima tanke zidove i da će se uvijek nešto čuti, ali da pokušaju biti bar malo diskretniji. Lijepo je što mi svašta nešto dijelimo u ovom stanu, ali ne moramo i intimu… Znam da vas puno ne čita ovaj blog, ali ako ste bili u sličnoj situaciji ili imate neki savjet, rado ću ga saslušati. Ja dolazim iz porodice u kojoj nikad nisam čula roditelje u toj situaciji i jednostavno nisam navikla i mnogo me uznemiruje čuti dvoje ljudi koje dobro znam kako stenju i lupaju po krevetu…

 

O ovcama i drugim ljudima

Iako se protivim ovome jer mislim da je pogrešno vrijeme za objašnjavanja i prepiranja, ja moram nešto da napišem. Ubiše me u pojam rasprave oko (ne)solidarnosti sa pariškim žrtvama. Ja gledam normalne ljude oko sebe, Francuze u prvom planu (jer sam trenutno u Francuskoj) i moje ostale prijatelje (većina) – tužni su zbog Pariza, tužni su i zbog Beiruta jer shvataju i razumiju kakav je osjećaj, i nadaju se da se država neće okrenuti protiv sirijskih izbjeglica jer su svjesni da one bježe upravo od ovoga što nas je stiglo. Opet, govorim o ljudima s kojima se družim. Na sreću, družim se s racionalnim i normalnim osobama i svjesna sam da ima i drugih, primitivnijih mišljenja kako ovdje, tako i u mojoj zemlji.

Neznanje i slijepo praćenje onoga što narod kaže me danas dotaklo jer je jedna moja prijateljica objavila, u ovom trenutku (dakle, nije mogao biti pogrešniji trenutak), naslovnice Charlie Hebdoa iz perioda rata u Bosni i Hercegovini. Nju poznajem, i sigurna sam da joj nije bio cilj širiti nikakvu mržnju, ali je opet to uradila jer je impulsivno kliknula na ”share”, zgađena crtežima. Neću dužiti o komentarima ispod slike na page-u na kojem je originalno objavljena – zašto se solidarisati s Francuskom, sve su sami zaslužili, gledaj kako su nas ismijavali.

Ja sad želim da objasnim šta leži iza crteža. Za početak, evo ih:

12247191_937096343038082_8128539892745430048_n

Sigurna sam da se 80% ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, koji su ovo vidjeli, nisu potrudili prevesti tekst s francuskog na bosanski. Ugledali su degutantne crteže i rekli – jao, vidi kako su ismijavali rat i naša stradanja.

Crteži su degutantni, baš kao što je i naš rat bio. CH je lijepo dočarao našu strahotu i prikazao je svijetu. Dječak koji ne zna više kako izgledaju igračke jer je svakodnevno okružen raspadnutim tijelima. Ja tu ne vidim ismijavanje, ja tu vidim razumijevanje i upiranje prstom u svijet koji je dozvolio da se to desi.

“Sous les pavés, la plage” –  “Ispod trotoara, plaže” – natpis sa zidova u Francuskoj iz 1968. godine, doba građanske pobune protiv tadašnjeg režima i vlasti. Slogan je nastao tako što su francuski studenti raskopali trotoare kako bi napravili barikade, i tako otkrili pijesak koji se nalazio ispod. Simbolično, izraz označava borbu i želju za slobodom i boljim društvom.

Charlie Hebdo je ukazao da je kod nas slobodu imao okupator, a borba je izostala od strane Evrope i svijeta koji su dozvolili da se genocid desi.

Jednostavno – poruka koju ja ovdje vidim je usmjerena prema svijetu. Ja ne vidim ismijavanje, ja vidim metaforično prikazivanje ozbiljnosti situacije u BiH i vidim poziv da se nešto uradi…

Ali naši ljudi, k’o ovce, upiru prstom sad u Francusku, upiru ovim crtežima u Francusku i govore – zaslužili su, neka im, bez da su malo promislili svojom glavom… Tako naši ljudi i glasaju i tako je nama ovako kako nam je…

Francuskinja koju sam upoznala u Bosni dok je radila praksu u Francuskom iinstitutu i s kojom sam provela vikend na jazz festivalu je iz Lilla. Nisam joj se javila kad sam stigla jer sam se plašila njenog izgovora koji me je frustrirao čitav taj vikend – nisam je ništa razumjela, a možda se nisam ni trudila dovoljno. Srele smo se jedan dan, nakon što sam dva prethodna mislila na nju. Srele smo se dan nakon što je poslala mail mom Francuzu i pitala za mene.

Sinoć smo se vidjele na događaju koji je ona rganizovala sa svojim fakultetom. Pričale smo o praksama, pitala sam je dokle je u potrazi za svojom, a ona mi je oduševljeno rekla da je našla nešto u Keniji, da je prezanimljivo i da još čeka njihov odgovor. Ja se odmah sjetila masakra na fakultetu koji se tamo desio i govorim joj da ne ide tamo.

Sat vremena kasnije, plešemo uz neki super kul electro swing, govori mi prijateljica – bio je napad u Parizu, 10 mrtvih, govore mi ime ulice, razmišljam jesu li tamo u blizini ovi moji, šaljemo svi poruke, provjeravamo… Ili su na sigurnom, ili su blokirani u kafićima i koncertnim salama. Srećom, svi su živi i zdravi. Pokušavamo nastaviti plesati, stižu informacije da se broj povećao na 18. Krenemo kući, na putu broj – 60, i informacija da se napadi dešavaju na više mjesta. Do kraja večeri, 120-ak mrtvih i bog zna koliko žrtava. Zamišljam osjećaj – sjediš sretan u restoranu, jedeš, i neko samo odluči da uđe i da te ubije. Zamišljam i ježim se. Zamišljam traumu preživjelih, koji su sve to vidjeli i doživjeli. Tugu porodica i prijatelja. I čitavog Pariza. Vidim koliko to dotiče i moje prijatelje francuze, ni o čemu drugom ne pričamo čitav dan…

Kenija, Pariz, Sarajevo… Nigdje nisi siguran dok god ima ekstremnih umova koji misle da moraš živjeti po njihovim pravilima da bi bio na ”pravom putu”. Ekstremnih umova koji misle da šalju bitnu poruku ubijanjem nedužnih ljudi. Strah me samo da će se ovo početi dešavati sve češće u Francuskoj…

Home alone

Prvi dan sama u stanu. Očistila veš mašinu, sušilicu, ponosna sva na sebe. Skuhala ručak na osnovu recepta kojeg pola nisam razumjela (još se nisam ispraksirala s vokabularom hrane i kuhanja na francuskom, ali vježbam se, zato i tražim recepte na francuskom, a ne na engleskom ili bosanskom), bila je ukusna na kraju. Izgleda da mi ide kuhanje. Jučer sam provela čitav dan kuhajući: tart s maroilleom (smrdljivi, ali preukusan sir), bundevu u sosu od narandže, pekmeza i putera i od ostatka bundeve i maroillea – skuhala supu. Tart i supa su bili po uputama cimerke, ali svejedno.

Soba spremna za dekoraciju, smrad je ispario nakon provjetravanja (dok sam budnim okom motrila mačku koja voli da se pentra po prozoru) i mirisne svijeće.

I tako sva ponosna i sretna krenem da upalim veš mašinu, druga tura – i slomim vrata… Funkcionišu još uvijek, ali nije to to. Čekam sad da se cimeri vrate da vidim šta ću… Para ovaj mjesec nema za popravke. Ponudit ću se sljedeći…

Današnji ručak

Današnji ručak