2015/2016

Prošlu Novu godinu dočekala sam plačući, u krevetu, pod temperaturom. Svašta se tu skupilo, ali mislim da me najviše boljelo razočarenje u prijatelje. Nisam to nikad izrekla na glas i pišem o tome prvi put. I znam da ima i opravdanja za neke od njih, pa ne mogu upirati prstom u sve. Ali ima ih i koji su slavili samo ”u parovima” i nisu mogli i mene pozvati u kuću koja nije njihova. Isti ti su rekli poslije ponoći ćemo izaći u grad, pa nisu stigli jer su se svađali sa svojom polovicom. Neki su bili depresivni, haj može proći. Treći su imali upalu pluća i skupa smo dijelili našu sudbinu.

Osoba koja je željela da me oraspoloži nekoliko dana nakon Nove bila je osoba koju sam tek upoznala, tjerala me da izađemo na sushi i da pijemo rakiju. Moji prijatelji su bili zaokupljeni svojim problemima i životima.

Danas me, evo, u nepoznatoj zemlji, među ljudima koje sam tek upoznala. Troje, četvero me je već pitalo šta radim za Novu i da li bih slavila s njima. Prvobitni plan je bio ostati s cimerima, ali kako je jedna otkazala, a par prvo ide kod njene obitelji, ja sam izabrala opciju da se vratim u Calais i provedem je sa prijateljicom u kampu.

Moji prijatelji su i dalje moji prijatelji i uvijek će to biti. Ali ne znam kako i u kojem trenutku u životu shvatiš da će ti ponekad stranci biti veći prijatelji od ovih dugogodišnjih. Ne zanima me čija je krivica, samo eto, pitam se zašto je to tako u životu. Ili je to samo sarajevski duh koji polako umire, svako se zatvara u svoj mali krug, čim se nađe momak/djevojka, svijet više ne postoji.

Rekla sam, da se ona noć s 2014. na 2015. ne ponovi. Radimo na tome.

Advertisements

Džungla

Kad sam počela intenzivno učiti francuski, počela sam i razmišljati o problemu izbjeglica jer mi je instruktor donosio članke na tu temu. Tad nekad su počele i dolaziti izbjeglice iz Sirije i problem je postao vidljiviji.

Moja prijateljica koja živi i radi u Beogradu je iz Calaisa. I ona mi je ponekad pričala o kampu u tom gradu, problemima, ljudima koji napadaju izbjeglice, udaraju ih automobilima ili pucaju u njih zračnim puškama…

Evo me u Calaisu kod te prijateljice. Prvu večer, za Božić, pili smo šampanjac, njena porodica, ja i dvoje izbjeglica iz Sudana – jedan je momak sestre od moje prijateljice, drugi njegov prijatelj. Sinoć smo odvukli tog prijatelja iz kafića jer se pojavila policija, a on malo popio i bio malo agresivan. Imala sam priliku pričati s njegovim prijateljem iz Darfoura koji je tri godine ovdje, ovdje mu je bolje nego tamo. Nažalost, jezična barijera ne dopušta da saznam više o životima ovih ljudi.

Danas smo provele popodne u kampu koji se zove Džungla. Oko 6000 izbjeglica živi u šatorima postavljenim u blatu. Na pokojoj česmi mogu nasuti vodu u kanister. Ima i mali broj toaleta. Jedinu pomoć koju dobivaju, dobivaju od nevladinih organizacija i volontera. Od vlade imaju gomilu policije koja okružuje i posmatra kamp. I ništa više. Grupe ljudi koji se ”bore” protiv izbjeglica su ignorisane od strane vlade, što znači – prešutno podržane. Sve u svemu, situacija je tužna, potresna i tek kad kročiš kroz blato i proviriš u šatore, možeš da shvatiš nesreću ovih ljudi. Njima je u ovim nehumanim uslovima bolje nego tamo odakle su pobjegli – koja li je tek tamo strava bila…

S druge strane, kamp živi. Imaju kafiće, restorane, prodavnice, frizera, pozorište, galeriju, crkve i džamije. Imaju čak i hamam. Ljudi te pozdravljaju, ponekad su napadni, ali većinom su iskreno ljubazni.

Na licu velikog broja se ipak vidi tuga, ne ona trenutna, već hronična, stalno prisutna. I ne shvatam osuđujuće komentare protiv ovih ljudi, zaista…

1979515_755501164582600_4556581744956331341_n

Pravoslavna eritrejska i etiopijska crkva 

Weirdo

Nekad se pitam kako i zašto privlačim takve ljude…

Nekoliko godina nakon završetka naše veze i pokušaja ostanka u kontaktu, nakon što je napravio dijete deset godina mlađoj, ignorisao me dok je bio s njom, a pošto su se rastali, odlučio je da ”nastavi” njegovati naše prijateljstvo. Ja sam shvatila da ništa više zajedničko nemam s tom osobom, da sam ispred njega milion svjetlosnih godina i da sad samo na silu popričamo o nekom filmu ili knjizi koju je on pogledao ili pročitao. Francuska je i utjecala na moje prioritete – kome ću pokloniti svoje vrijeme na facebook-u/viberu. Tako sam počela sve rjeđe da mu odgovaram,  a on je u jednom trenutku promijenio taktiku i ako mu ne bih odgovorila na njegovo ”hi” dva dana, napisao bi opet ”hi”. Ja sam to počela da ignorišem jer me nerviralo. Zatim su počele poruke svako malo, kako sam šta ima. Ćao. Evo ja uradio ovo, ja uradio ono. To me je počelo već ispižđavati. Nastavio je tako danima, na kraju napisao – ovo je kao blog koji niko ne čita, zbogom. I ja pomislim, napokon, shvatio je poruku, završeno. Ne, nije. Komentar na neki link – ignore. Opet poruke. Nakon 50ak neodgovorenih poruka, danas je napisao – da li samo da prestanem, ne želim da te dovodim u neugodnu situaciju? Molim? Sad je pomislio da bi meni moglo biti neugodno?

A i ja sam kriva što samo ne uradim block, ali eto, nešto mi to baš drastično. Ipak, poslije ovoga, moglo bi se i to desiti.

Berlin, Božić, Bsarma

Dakle, odlučila sam početi ugošćavati couchsurfere. A sve zbog našeg iskustva iz Berlina.

Nema boljeg upoznavanja grada od spavanja u stanu lokalca. Vidiš kako iznutra izgledaju zgrade i upoznaš način života. Naš couchsurfer je u posljednji tren ugostio nas četiri. Došle smo kod njega par minuta poslije ponoći, čekao nas je i napravio večeru u to doba. Večeru uz svijeće i vino.

Sutradan nam je isto tako pripremio doručak (ovaj put smo i mi sudjelovale u kupovini hrane i pripremi) uz svijeće, a zatim crtao mape, gdje možemo i trebamo da idemo. Potom nas je odveo na Alexanderplatz samo da nam pokaže gdje je turistička grupa koju nam je preporučio, a zatim se vratio kući. Mi smo nakon 20 minuta slušanja dosadnih tipičnih turističkih činjenica skontali da je u pitanju historijska grupa, a ne alternativni Berlin.

Sutradan smo mi kuhale za našeg ugostitelja, hurmašice su ispale tako-tako, ali nadam se da su se pojele nakon što smo mi otišli. U svoj strci frci (jer samo dva dana u Berlinu, nije dovoljno) ja sam uspjela da provedem vrijeme i sa svojim najboljim prijateljem koji se nekim čudom našao tu u isto vrijeme. Pozvala sam i njega na kolač kod našeg couchsurfera, a on ga je dočekao kao vlastitog gosta, sjeo, popričao, dao mu nekih savjeta oko Hamburga, a kad smo krenuli izaći, ispratio nas je i lijepo se pozdravio s njim.

I dalje mi je nevjerovatno koliko ljudi mogu biti gostoljubivi i divni. Ja mislim da nikad neću dostići taj nivo. Za početak, nisam kuhala prvom couchsurferu kojeg sam ugostila. Ali bar u pola da pružim, bit će dovoljno. Ima neka čar u tom davanju, a i primanju – primanje te inspiriše da daješ još više.

Badnjak provodim kod prijateljice i njene rodbine u Audruicq-u, a Božić kod druge prijateljice u Calaisu. Danas sam skuhala sarmu koja je savršena. Rekli su mi da neću naći glavicu kiselog kupusa u Francuskoj. Ne znaju oni da u našem Wazzemesu ima svega, Lille je kralj svijeta.

12414214_753149428151107_547472717_o

Moja sarma

Prošao je potežak period, prethodna sedmica, dva ispita – dvije prezentacije. Prvo je bio stres zbog javnog nastupa, a zatim stres od mog neznanja u usporedbi sa francuskim studentima. Ovi ljudi su istrenirani, na kritičko mišljenje, povezivanje teorija, primjenjivanje teorija u praksi, potkivanje činjenica znanstvenim istraživanjima… Tri dana sam plakala nekad oko 6 navečer kad bih napravila pauzu od kojih sat vremena i osjećala se krivom jer nisam radila čitav čitav dan. Onda sam si rekla da ja nisam kriva što mi manjka svih ovih vještina, ali da sam sad ovdje, da trebam da promatram i da ću da naučim.

Sada smo na raspustu, ali iako trebamo da radimo, ja želim malo i da dahnem dušom. Za vikend sam ugostila jednog couchsurfera, prvi put u životu! I bilo je baš kul, malo sam istraživala s njim Lille, a onda smo dernečili s mojom grupicom za dernečenje.

Upratila sam dva benda iz Lilla, jedan miksa balkansku muziku sa svim ostalim vrstama, a drugi svira soul i malo je reći da sam se zaljubila u pjevača (slušala sam ih već dva puta). Svaku riječ koju on otpjeva, vidiš da je i osjeti: link na Mr. Alvina.

Uglavnom, sad u subotu smo plesali uz Balkan Boxons. Nismo stali čitavu noć. Poslije smo plesali u drugom baru dok nam je muziku puštao neki stari čikica, swing, soul, malo balkanske muzike. Zapravo, ljudi su ovdje opsjednuti balkanskom kulturom, čini mi se. Bregović je popularan, čula sam ga dva, tri puta do sada. Muzika je konstantno smiksana s načim zvukovima, a dva puta sam čula pjesme na našem jeziku.

Volim ovaj grad sve više.

Cimeri

Nedavno smo imali nekih nesuglasica, mi, cimeri. Počelo je sve tako što je meni nešto zasmetalo i umjesto to da rješavamo, pokrenule su se neke njihove priče iz prošlosti, ti si ovo, ti si ono uradila itd. Srećom, cimeri su mi razumni ljudi. Ta prepirka je iznijela neke probleme na vidjelo, a meni najdraži je bio – da se naš cimer, momak naše cimerke, ponaša samo kao njen momak, kao da je u posjeti kod nje i osim što čisti, pere i kuha, prema nama se ponaša kao poznanik. Ja nisam ni bila svjesna da se to događa, mislila sam da nisam naviknuta na to da provodim vrijeme s parom i svo svoje nezadovoljstvo pripisivala sebi. S nelagodom bih čekala da se on vrati s posla i pokupila se u svoju sobu. S nelagodom bih slušala ujutro njihove glasove.

Dakle, nakon svađe, cimerka, njegova djevojka, je skontala šta ne štima, bez da joj je iko od nas to rekao (kao što rekoh, ja sam mislila da je do mene). Razgovarala je s njim i stvari su se naglo poboljšale. On sad čak i priča s ostalima u kuhinji, ne samo s njom. Kuhamo skupa, smijemo se i zezamo. Ispravlja me kad nešto pogriješim (a često pogriješim). Pričamo svi skupa o njihovoj vezi, o mojim vezama, zezamo treću cimerku… On nam je pripremio doručak kad smo se vratile iz Berlina. 12338949_1627281520871289_2117274948_nStvari su napokon onakve kakve trebaju da budu. Ne čekam s nelagodom da se on vrati s posla, a ujutro bolje spavam jer mi njihovi glasovi ne izazivaju reakciju. Nekako smo za sada uskladili ritmove, tako da ne čujem više njihove intimne avanture. I napokon se osjećam dobro u ovom stanu.

Bio je lijep zalazak i gledale smo ga iz cimerkine sobe.

 

Momenti

Pamtit ću ovakve dane i ovakve trenutke.

Dan je prošao radno. Ovdje su ispiti interesantni. Za jedan od njih smo trebali provesti intervenciju pod nazivom ”participativni pristup”. Ne znam da li se tako zove na našem jeziku, o tome nikad nismo učili na fakultetu. Radi se o uključivanju ciljne populacije u proces analize njihovih problema i potreba, mi smo imali zadatak da uradimo ili photovoice (osoba pravi fotografije koje oslikavaju njene probleme ili potrebe, nakon toga se napravi analiza zajedno s tom osobom – postoje čitava istraživanja koja koriste ovu tehniku kao metodu, jako zanimljivo) ili neku drugu tehniku. Kako kolegica radi praksu kod psihologa ”ulice” (opet nešto što ne postoji kod nas), u njihovoj organizaciji se koristi Boite à questions – Kutija s pitanjima. Kutija u kojoj se nalazi osoba, čita pitanja s računara i odgovara na njih naglas. Odgovori se snimaju videokamerom. Naša ciljna grupa su bili mladi isključeni iz društva. Upoznala sam par ovisnika i malog predivnog dječaka – dovoljno. Nas tri smo mnogo zadovoljne kako je sve prošlo, dobile smo milion ideja za pisanje izvještaja koje iz moje perspektive djeluju baš kvalitetne i originalne (s obzirom da će vjerovatno većina kolega raditi photovoice – jer smo samo o tome pričali na predavanju).

Prohodali smo malo tim gradom u kojem smo radili – Cambrai. Sladak je, ali u neka doba se sve zatvara i nije nešto zanimljivo. U povratku smo spontano odvrnule muziku u autu, ja sam pjevala ako bi naišla neka pjesma na engleskom i đuskala uz njih dvije kad su pjesme bile na francuskom. Učim mnogo novih starih francuskih pjesama. Francuska muzika je puno više od Joe Dassina i Francoise Hardy. Hoću da kažem, mnogo više od klasike. Ima tu baš simpa pjesmuljaka. Recimo, ova:

Partenaire particulier

Pjeva lik kako traži avanturu, djevojku kojoj mnogo nedostaje, koja ga iskušava, partnericu posebnu, opuštenu, koja nije puno stidljiva i koja ima neke vještine. Podsjeća me na Lake pingvine. Zapravo je zanimljivo kako pronalazim našu muziku koju volim u francuskoj.

I kao što rekoh, ove momente ću da pamtim, ove dane. I vikende (idemo u Berlin)!berlin.jpg