Vijesti iz Sarajeva

Pita me prijateljica s kojom sam išla u srednju školu jesam li stvarno bila u šemi s tim i tim i kako je to bilo. Ja nju zgrožena pitam od koga je to mogla da sazna, jer je to bilo toliko nebitno, dva puta sam izašla s momkom, skontala da je užasno dosadan usprkos njegovom zanimanju i prekinuli smo kontakt. Kaže, radi on sad za organizaciju u kojoj sam radila, a njena cura isto tamo radi, i kolegica joj je ispričala to. Meni naravno padne na pamet kolegica s kojom sam sve dijelila do određenog trenutka, kaže nije ona, druga. Drugu sam vidjela par puta, jako draga djevojka, ali s njom nisam dijelila te detalje. Dakle, prva kolegica je podijelila s drugom, a onda je ova druga otišla djevojci koju ne poznajem i to ispričala, kao da je to nešto jako bitno. Razumijem da su prve dvije izmijenile informaciju, obje me poznaju, pa hajde… Ali šta se to tiče ove treće? Možda misle da je neki baš dobar frajer u pitanju, i ja sam isto, al čik izađi s njim i pokušaj da razgovaraš…

Eto, tako, stignu me neki tračevi iz Sarajeva, podsjeti me gdje sam i da mi je ovdje dobro.

Dobro mi je, al moram da naučim da štedim. Pa ovo je strašno strašno. Planiram da putujem čitav februar, a vamo kupi čarapice, kupi gaćice, kupi dva kaputa, džemper… Ovdje su rasprodaje zarazne. Od sutra samo osnovno, hrana, poneko pivo i to je to. A u Madridu i Londonu će isto tako da bude, predviđam već hoho.

Refleksije

Prije nego što sam došla u ovu Francusku, moje samopouzdanje je progresivno raslo, usprkos zlostavljanju i ponižavanju na poslu. Onda je variralo s obzirom na odbijenice koje su dolazile sa fakulteta, pa se opet vratilo u normalu onog petog septembra kad sam dobila poruku iz Lilla, da me s radošću obavještavaju da sam primljena.

Dolaskom u Francusku, moje samopouzdanje opet naglo opada. Moj francuski još uvijek nije dovoljno dobar, na predavanjima ne mogu još da upratim baš sve, rad u grupi je težak, francuski studenti su jednu svjetlosnu godinu ispred mene u kritičkom mišljenju, povezivanju, primjenjivanju teorije u praksi, radu sa pacijentima… Period ispita je bio baš težak. Moj francuski je napredovao, ali rad u grupi je ostao i dalje težak. Treba se izboriti protiv predrasude da ja nešto mogu, iako ne pričam savršeno ovaj strani jezik, iako dolazim iz drugačijeg sistema i iako sam malo povučena i neasertivna.

Zatim sam odlučila da to ne može tako, da moram da se borim protiv toga inače ću pasti u depresiju i mogu se pozdraviti s francuskom diplomom. Shvatila sam da je moja najbliža kolegica, moja cimerica i mogu reći prijateljica u nastanku mnogo drugačija od mene i da nema fajde da se s njom uspoređujem. Perfekcionista je, a ja sam daleko od toga. Posvećena radu, ja nisam, ja volim da ćeifim i meračim usporedo s radom. Ona ima momka koji joj kuha, pere, čisti, kupuje, ne napušta je ni kad se kupa, garant joj i leđa pere i pete ostruže, ja moram sve sama, kuhati, prati, čistiti i usporedo raditi na mom francuskom u razvitku. Ok, skontali smo, em smo drugačije, em su nam životne okolnosti drugačije. Poslije grupnih radova za ispite došli su individualni radovi gdje sam se snašla, eto, dobro (pričat ću kad dobijem rezultate). Pa sam skontala, brate, oni mene možda nekad ne razumiju kad kažem da želim čašu vina, al ja njih ne razumijem ništa kad progovore na engleskom. Skontala sam i da sam naučila koristiti francusku tastaturu, a vjetujte, nije lako, i evo, sad znam dvije tastature da koristim. Danas mi je prišla profesorica, jedna od troje glavnih na odsjeku, da mi kaže kako sam ostavila predobar utisak na gospodina koji radi u jednoj organizaciji i da ju je kontaktirao da joj to kaže (moja buduća praksa). A ja mislila da me zaboravio već jer mi praksa počinje tek u februaru. Pa smo imali prezentacije na kojima su francuski studenti čitali sa svojih papirića dok sam ja pričala iz glave, bez da sam se pretrgla nešto puno da učim. A vidim i da mi kritičko mišljenje napreduje, zaista se treniram, pokušavam, razmišljam.

Podsjeti me to na osnovnu školu kad sam ja uživala razgovarati o lektirama, školi, ”ozbiljnim stvarima”, dok su mi prijatelji govorili kako sam preozbiljna i kako uvijek pričam o nekim dubokim temama, pa sam se ja svim silama trudila da budem ”opuštena” i ”kul” i izmišjala gluposti o kojima mogu da pričam. Sve ostalo se zvalo ”preseravanje” i ja evo danas skontam da se to preseravanje ovdje baš cijeni i poštuje i da se zove drugačije.

Za kraj, inspirisana sam večerašnjim kratkim filmovima koje pogledah u jednom od omiljenih mi mjesta u gradu i dijelim s vama jedan koji me mnogo dotakao. Završava riječima ”we are beautiful”… To me opet podsjetilo na moju srednju školu, pa eto i osnovnu, kad su mi svi govorili da sam ružna i mršava i ja sam živjela u tom uvjerenju do prije koju godinu kad sam shvatila da se sebi baš sviđam ovakva kakva jesam. I jest ljepota subjektivna, zato ću reći da sam ja sebi baš lijepa.

The Deviltumblr_mhex3qGhte1qmccrmo1_1280

Carol

Bilo nas je više u kinu. I bilo nas je manje kojima se svidio. I bilo je tu optužbi, za predvidljivost, klišee, muzika koja je ”previše”, priča je ”onako”, kadrovi su ”ništa posebno” (ah, studenti filma, nekad su pain in the ass) – i sve to na francuskom. Ja sam samo rekla da film nekad može biti dobar i bez svega toga, ako te dotakne svojim postojanjem.

Dugo sam čekala film kao Carol. Da me uvuče u sebe, sa svojim slikama, muzikom, pogledima. Podsjetio me je na moje mladalačke (još sam ja mlada, ali još mlađe) zaljubljenosti, podsjetio me je da je ljubav bitna i da se protiv toga ne može, ma sve te ”isklišeizirane” gluposti.

A od danas ću malo više pažnje obratiti na Particiu Highsmith.

26530-1

 

Imam najkul fakultet.

Da, ovo je prva slavna osoba za kojom sam pustila suzu. Nadala sam se, napravit će neki koncert, vidjet ću ga uživo… Nisam ga nikad slušala vjerno vjerno, i ne znam mu sve pjesme na pamet, ali još od osnovne škole me prati ta institucija od čovjeka.

Počivao u miru, D.B.12494822_10153801728624354_8767804349249003186_n

Third day of a new year

I feel change in me.

giphy

Teargas, midnight in Jungle, photo: Jungleye

12476827_758329220966461_1130720341_o

Rain in the Jungle

1914067_757393767726673_7470280989771993183_n

Dinner at Iraqi restaurant

12342821_757859951013388_2064887660295214785_n

Midnight in Syrian tent in Jungle. They welcome us as if that were their real home. We are celebrating New year and a birthday of one Iraqi refugee. On our way home we say goodbye and see you next time in England.