Pariz i njegove zgode

Hodali smo od la Défansea do Trijumfalne kapije, pa onda Jelisejskim poljima i pričali pričali pričali, gledao mi je usne, a kad bi skrenuo pogled, gledala bih mu trepavice i krupne oči. Proveli smo sat vremena u metrou, sjedeći jedno uz drugo i pričajući, pričajući. Malo sarkazma, malo romantike, ali romantiku sam ignorisala jer eto, mi smo kao drugovi, ja sam u Lillu, on je u Parizu. Ignorisala sam i poruku večer ranije da jedva čeka da me vidi, iako smo se vidjeli samo jednom prije – jer eto, on samo drugarski želi da me vidi.

Ima li išta bolje od toga kad te bivši izradi da shvatiš da je tajming bio odličan, da je odlično što je to uradio, da je dobro što si rekla da te ne zove jer drugi termin ovaj vikend nemaš? A što je odlično? Jer sam se nerazmišljajući izgubila u pomenutim smeđim krupnim očima, između zgrada Pariza i u toplini metroa.

Inače, Pariz mi uvijek donosi zgode i nezgode. U petak me poljubio jedan slatki dječak i na rastanku mi je poklonio knjigu od Tennessee Williamsa, da ga se sjećam. U baru punom pijanih ljudi, pričali smo o umjetnosti, pokazivao mi je svoje najdraže slikare i pričao o knjizi koju piše.

Ali… Défense, Champs Elysées i oči…

kvefr2198s

London and other catastrophes

Me and London – a love at first sight, but at second… Not really. Maybe just a bunch of unhappy accidents, bad energy people who transferred it to me, too much stress over things that are not my problem. I need to learn that if my friend is rude/full of her self/talks down to people – doesn’t mean that I need to control that, people will see the difference between us. I also need to learn that it’s perfectly OK if I don’t want to be a personal photographer to someone on my trip and that they shouldn’t blame me for enjoying taking photos of what I want with MY camera and not enjoying taking 20 same photos with different filters on cellphone. I also need to learn how to pick a couchsurfer that will not want to kiss me at some point.

Highlights of London: British museum and mummies, stand up comedy at The Angel Comedy (two hours of laugh to tears), the view from the hill in Greenwich and the view from the hill in Regent park. And the giraffe! Can’t wait to develop the photos.

After London, Lille waited me with some other catastrophes. The internship that I ”got” three months ago is not happening. The mister forgot to inform me that he can’t offer me the place in his organisation after all, for administrative reasons. It’s march soon, all of my colleagues are almost at the half of their internship hours and here I am, without anything, with one apology and one recommended number of an organisation that don’t offer internships… After that, I got no from organisation that was supposed to be a bridge to participants for my master research. So now I need to rethink my subject, maybe scrap the questionnaire and do something that I don’t care about.

Other than that, Paris is waiting for me and two uncomfortable randevous – with a friend with whom I have some issues and with my ex who came to see his soon to be ex wife and sign the divorce papers. I try not to care that he still calls her ”my wife”, we are just friends after all.

12744105_780989775367072_6444909918202546795_n

 

Prijateljevanje

Oni dani kad si tvoji najbolji prijatelji daju previše za pravo…

Možda je to zato što se znamo od srednje škole. U srednjoj školi je bilo važno biti isti, imati iste ili slične vrijednosti, osuđivati ove druge ako ih prekrše i ljutiti se na njih. Da, bile smo čudna grupa. Previše stroge jedne prema drugoj. Ali smo se i voljele. Mislim, volimo se još uvijek.

U međuvremenu se grupa raspala, ja sam ostala u dobrim odnosima sa svima. Mada je ovo nebitan dio priče. Bitan dio je da smo se s godinama promijenile. Počele živjeti na različitim mjestima u Evropi. Neke prije, neke kasnije. Jedna je skoro pred udaju. Druga sam ja, tu gdje jesam. Treća je na doktoratu. Četvrta radi, ponekad mi napiše da joj falim, ali rijetko odgovori na pitanje kako je i šta ima novo kod nje. S četvrtom druge dvije ne pričaju. Opet, nebitna informacija.

Prošle godine, 2014, decembar, doživjela sam scenu od jedne od njih i shvatila da su stvari prešle granicu. Bar ovu moju. Pitanja ”Je li te stid”, ‘Jel’ se kaješ” zbog nečega što nju nije ni trunku doticalo, što, na kraju krajeva, nije njena stvar, spustila su me na zemlju i tu sam shvatila da prijateljstvo ima limit. Mirno sam odslušala pridike, njene uvrede i osuđivanje opravdala je time da me mnogo voli. Nikad nije priznala da je pretjerala, koliko god sam joj pokušavala objasniti. Na kraju sam odustala, a neke teme su prestale da se dijele s njom.

Nedavno sam od druge doživjela nešto manje ozbiljno, ali opet sam se zapitala – odakle joj pravo. Čujemo se preko poruka na Viberu. Kako sam bila u strci, frci, ispiti, praksa, stres, trzavice s cimerima, na posljednju poruku, u kojoj me nije ništa pitala i u kojoj nije pisalo ništa bitno osim – sretno, ljubim te, grlim te i ti fazoni, odgovorila sam par dana kasnije. Stiže poruka od nje da li ja to sad odgovaram na poruku, sve sa upitnicima i uskličnicima. I za kraj kaže, o ovome ćemo ozbiljno da popričamo kad se vratim u Sarajevo i kad budem imala internet. Ja sam naivno pomislila da se šali, da je malo ljuta pa karikira, ali da karikira. Pa sam je pitala da li je ozbiljna, a ona je odgovorila da, sa upitnikom i uskličnikom. Na to sam ostala nijema. Na stranu što su naši životi totalno drugačiji, i što nam je svakodnevna dinamika totalno drugačija, odakle joj ideja da mi se obraća i da mi prijeti razgovorom i zašto misli da će to da proizvede nešto dobro? Evo, npr. ja sad vidim da se vratila u Sarajevo i rado bih popričala s njom, da vidim kako je, je li sretna, kakvo je Sarajevo… Ali imam toliki otpor da nešto napišem jer mi je zaprijetila tim razgovorom za koji ja mislim da je potpuno djetinjast, bespotreban i ne pada mi na pamet da se izvinjavam što sam na poruku odgovorila dva dana kasnije. Nismo više djeca. I nije kao da joj nikad nisam odgovorila. I neću ni da pokušavam da shvatim zašto tako reaguje jer je potpuno besmisleno.

Mislim da nas neka prijateljstva odgajaju u to kakvi ćemo prijatelji biti u budućnosti. Ponekad vidim tragove te posesivnosti i tih osuđivanja u sebi danas. Ali trudim se da ih izbrišem, da budem zrelija u svojim prijateljstvima i da shvatim da svako svoje vrijednosti ima i svako svojim životom upravlja i nije na meni da ispravljam (krive) Drine i da se nerviram. tumblr_o2j8b704A01sig8p0o1_500

Madrid

Nekad poslije rata sam prvi put vidjela more. Išli smo u malo mjesto pored Dubrovnika. Posjetili smo i Dubrovnik jednu večer. Taj grad je ostavio toliki utisak na mene, onako malu i neiskusnu, da sam uvijek plakala misleći na njega kad sam slušala Jugo.

U skoro svakom mjestu u koje sam kročila, koje sam istražila i doživjela, nosila ga u džepovima i u kosi, ostavila sam djelić svoga srca. Neki gradovi su dobili malo veće komade. Kao Madrid…

Slušam Gracias a la vida, razmišljam o tome da sam stvarno zahvalna životu što mi je dao dvije noge kojima prolazim kroz gradove, pustinje i planine, dao mi je smijeh i čežnju da mogu da razaznam sreću od boli…

Madrid-2-1160x400

Skoro recidiv

Odavno sam prekrižila određeni tip muškaraca. Tačnije dječaka, nisu to tipovi dovoljno zreli da bi se mogli zvati muškarcima. Dakle, tip dječaka s glavom u oblacima. On je u nekom svom svijetu. On je umjetnik, neshvaćeni. Svakodnevne teme mu nisu zanimljive, on bi da priča o smislu života, Nietzscheu, životu protkanom filozofijom. On bi da bude nešto što nije, jer se to uklapa u sliku osobe koju on smatra savršenom. Dovoljno je pristojan da ti pridrži vrata kad ulaziš, ali nonšalantno iskulira kad platiš sve iako ti je prolio jedno pivo u naletu uzbuđenja dok je objašnjavao kako je feminizam nešto wow. On još uvijek ne zna šta će od života, spava po čitav dan, ima otisak jastuka na svojoj dugoj kosi i zube ne pere pred spavanje jer je naduvan i boli ga neka stvar. U svemu tome ima savršen osmijeh, zavodnički pogled, prelijepe usne i otvoreno kaže da želi da te ljubi.

E pa, malo mi je falilo da odgovorim, ajde ljubi, jer znam kako Latinoamerikanci ljube. Ali smirila sam se i umjesto običnog ne, otišla još dalje i rekla neću da spavam s tobom. Stav se promijenio, nema više dubokih pogleda, zove se neki drug da se vidi s njim. Da ispadne kao da je sve ok, kao da on i nije ciljao (samo) na to, kaže gledat ćemo film večeras kad se vratim. Kući je došao u 9 sljedeće jutro.

Dječak, zavodnik, čim malo pokažeš zube, povlači se i pravi nezainteresovanim. Znam ih napamet.

Osim njega, Madrid je bio savršen.

b16de5ffef81b8dbf822f09b23cfcfab686d89221ba03fd770e48108bf481c1a