Huja

Vidim na netu sliku Karadžića kao heroja i hajd kontam da kod rodica provjerim na Fb šta se dešava. Njih dvije su mi prve rodice, žive u Republici Srpskoj. Mogu reći od svih rođaka i rodica su mi najbliže jer smo se najčešće viđali. Rođene su u ratu. Ujak, njihov otac, je bio u vojsci, na strani Srba.

Ja sam za vrijeme rata, s mamom, bila u Republici Srpskoj. Eto, imale smo tu sreću da se zovemo srpskim imenima. Moj tata nije, ostao je u Sarajevu, u Armiji BiH. Mi smo se odmah poslije rata vratili.

Ujak je ostao u RS. Preživljavaju. Ujna bez posla, on u policiji. Školuju dvije kćerke. Rodica je htjela studirati ili u Sarajevu ili u Novom Sadu, nije mogla, nema se. Čujem ujak je sad u fazonu ma nek se uda, šta će joj fakultet.

I tako one u toj bijedi, umjesto da proklinju sve koji su imali ikakve veze s ratom, one postavljaju i lajkaju slike ”heroja”. Smučilo mi se. Evo umjesto da legnem i spavam jer ujutro imam nešto važno da radim, tresem se i hujam jer znam ako im napišem poruku da ćemo zakrviti za do kraja života, a mamu bi to ubilo. Sramota me koliko su glupe, neinteligentne, zadojene primitivizmom. One povratnike u grad u koji su se one naselile zahvaljujući ubicama nazivaju ”onaj tamo musliman” – musliman je, naravno, pežorativno.

Njima je monstrum heroj. I shvatam ja da je to odgoj, ali opet se sjetim da su i moji roditelji imali neke totalno uvrnute vrijednosti, ali su me isto tako naučili da razmišljam svojom glavom i čak mi ponekad dozvoljavali da svoje vrijednosti prenesem na njih.

Ali ne, ono će da umre ne maknuvši se iz one pizdine u kojoj sad živi, al da nije Karadžića, ko zna gdje bi ona, Srpkinja ponosna, bila…

 

Crumble

Brate, al sam naučila praviti dobar crumble s jabukom, još ne mogu sebi da dođem. Ovo mi je peti, posljednja dva nisu bila dobra, a brzo sam shvatila i zašto – jabuke nisu bile dobre za kolača.

Danas sam otišla u istu prodavnicu gdje sam kupila jabuke za prva dva crumblea, kupila iste, ali one što su malo odstojale, što su meke na dodir. Pa prste da poližeš. Recept prelagan. 150g brašna, 120g smeđeg šećera i 75g putera za tijesto koje se pospe na tri oguljene i isjeckane jabuke. Peče se dok ne porumeni. 12596623_795308977268485_790595054_o

Jesam li ili nisam pristojna?

Ibrete se ovi moji Francuzi nekad kako sam nesvjesno nepristojna. Ne kažem uvijek ”molim Vas” u prodavnici, a na službene mailove odgovaram previše direktno. Istina je, Francuzi su umjetnici u ”fausse politesse” iliti lažnoj pristojnosti. Meni to ne smeta. Zapravo mi se sviđa živjeti u svijetu gdje ti svaki dan po nekoliko puta požele, uz osmijeh, lijep dan, kraj večeri ili da im navratiš opet.

Dakle, Francuzi su umjetnici u lijepim riječima. Razlika između mene i Francuza je, pak, u djelima. (Neću da generaliziram, ali gledam ove kojima sam okružena). Ja ne jedem palačinke s džemom u amfiteatru za vrijeme konferencije, moj odgoj mi to ne dopušta. Ne dolazim na fakultet sa ogromnim dekolteom i u prekratkim suknjicama (iako se to ovdje zove feminizam, a ne nepristojnost), ne brišem nos rukama, već maramicom, ne ispuhujem nos u sred časa, ne ližem tanjir poslije jela ma koliko mi se jelo svidjelo, ne grizem nokte i perem ruke nakon toaleta. Jebiga, nekad ću zaboraviti naipsati uvodne ljubazne riječi u email, ali ću paziti šta pričam pred roditeljima mojih prijatelja i obući ću se pristojno za intervju ili prezentaciju na faksu…

tumblr_m80qkbhAf21rp6rdzo1_1280

Nostalgija

Ovih dana sam nostalgična. Ima tu i PMS-a koji se pojavi kad zaboravim popiti jednu ili dvije pilule. A zaboravila sam ih ovaj vikend. Možda sam ih zaboravila od nostalgije?

Uskoro će proljeće. Čekam ga, i dok ga čekam, zamišljam ga u Sarajevu, na Vilsonovom. Onda počnem misliti na ljeto, šetalište na Dobrinji uz rječicu, topli zrak, miris lipa. Zalazak sunca kojem sam se stalno divila s mog prozora koji gleda na zapad. Miris bureka koji mama pravi nedjeljom. Kafe i pive u Galeriji s prijateljima, dobra muzika u Balkanu. Fali ovdje te dobre muzike. Čula sam je jedino u Calaisu otkako sam u Francuskoj, puštali su Beirut.

Lille me, s druge strane, sve više uvlači u svoje niti. Dok sam s djecom obilazila muzej i na kraju završila na koncertu u podrumu tog muzeja, prolazili su me žmarci. Zamišljala sam kako bi stvarno bilo da sam dijete – vjerovala bih da je predivna dama u krinolini koju smo proganjali kroz hodnike muzeja zaista izašla iz slike i plakala od tuge za voljenim princom od Habsburga… Vjerovala bih da je prelijepa pjevačica sa svojim sviračem isto tako izašla iz slike i pjevala nam super cool alternativne rock stvarčice (dobro, ovo možda i ne bih pomislila). Dok sam ja u Bosni odrastala uz turbo folk i pokoju dobru pjesmu od Bajage, Nirvane, Zabranjenog pušenja i Prljavog kazališta, u Lillu djeca odrastaju uz Ruppert Pupkin (klik na njeno ime).

Danas sam spontano otišla u kino, ugledala da ima pred premijerno iznenađenje – idem na film, a ne znam koji. Odmah na početku čujem spomenuti turbo folk i počnem plakati od iznenađenja, od Balkana koji me prati u stopu i od nostalgije. A perfect day, nažalost, nisu snimili u Bosni, pejzaži jesu prelijepi, ali nije to to. Ipak, naši glumci koji su savršeno odglumili, naš jezik na ekranu, ja se smijem kad čujem ”Ma mrš u pičku materinu” dok svi u publici šute jer im ne prevode dijelove koji se pričaju na bosanskom… sve to me pogodilo večeras.

I gledam spot od Bože Vreće, Aladža, gledam one naše planine, naše nebo i eto, onako, dijasporski mi počelo to sve faliti. Sreća je da imam Lille koji me tješi konstantno, pruža mi ljubav i nova sjećanja. Čekam da namirišem proljeće i ljeto u ovom gradu.