Ispiti

Period ispita je uvijek čudan. Uvijek je čudna riječ s obzirom da je ovo drugi i posljednji period ispita u Lillu. Ali dobro, razumijemo se.

Kad su ispiti, u meni su sve moguće negativne emocije. Od nerviranja, anksioznosti, blage depresije, tuge, melanholije… A bila sam i bolesna ovih dana. Meni, s 27 godina, nedostaje moja mama posebno kad sam bolesna. I rekla sam to pred mojim cimerkama, koje su se počele isčuđavati kako me ona pazila. Pa pitanja, a jel to nije imala posao u to doba? Ja kažem jeste, ali bi mi napravila čaj prije posla i ostavila mi ga kad se probudim. Onda mi one kažu kako sam imala sreće. U nekoliko navrata poslije su spominjale kakva im je mama bila dok su odrastale, vezano za ispite npr. Ili kako bi sad reagovala na neke stvari, tipa naljutila bi se na njih kad bi je nazvale kasno jer im nešto hitno treba. Mene to sve tako rastuži. Prvo jer skontam kakvu majku imam i kako trebam da je cijenim još više. Drugo jer mi je tužno čuti da su prijaeljice proživjele to sve. Pa šutim i klimam glavom jer nemam srca da kažem da bi meni moja mama odgovorila i u pola noći i u sred dana, šta god da je u pitanju.

Zatim sam danas pronašla seriju-dokumentarac, Dark net, o tamnim stranama interneta i tehnologije. Malo mi se smučilo poslije četvrte epizode. Pedofilija, krađe podataka, internet kultovi… Između ostalog i jedan nepokretan čovjek koji ne može ni da priča.

Pa mi prijatelji iz Sarajeva samo dojavljuju neke tužne vijesti vezane za njihove roditelje. I sjetim se kako mi mama nedavno reče kako ona ne bi mogla živjeti sama nikad, kako je bila sama dvije sedmice dok je tata bio u bolnici, i kako je to strašno. A ja pomislim kako je tata stariji od nje 14 godina, pa zamišljam najgore scenarije i rastužim se.

I sve to umjesto da sjednem i pišem o samoocjenjivanju u školi.

011_8

London (moje ruke rad)

Moš ti to

Period ispita. Nikad nisam bila ovoliko depresivna i pod stresom za vrijeme ispita kao u Francuskoj. Ovdje mi je bitno šta će profesori misliti o meni, pa i studenti. Ipak su mene izabrali od svih stranaca što su se prijavili i od ne znam koliko desetina ili stotina francuskih studenata. A s obzirom da znam odakle dolazim, o čemu sam već pisala, i da znam da ne mogu dati onoliko koliko moje kolege mogu, ja padnem u neku vrstu depresije i očaja u ovim periodima. Srećom, samo jednu godinu ovdje studiram i poslije sljedeće sedmice bit će koliko toliko lakše.

Čitav dan sam izbjegavala da sjednem i pišem. Te hoću ja ujutro u kino, gleda mi se novi film Linklatera, te hoću da kupim što mi se prohtije u supermarketu i stresiram poslije kako sam lako potrošila 20 eura, te hoću i da kuham, da napravim crumble, da napravim lokume. Onda odlučim da ne želim izaći večeras jer mi krivnja ne bi dozvolila da uživam, pokvarila bih večer sebi i ljudima oko sebe. Napokon sjednem i odradim pola posla. Znači, mogu ja to, nije savršeno, i nisam najsigurnija u sebe što znači da ću sutra da isprovjeravam s kolegicom imam li kakvih rupa, ali dobro je, pronašla sam veze i vezice između teorija, populacija. Primijenila sam tehniku koju sam naučila od te kolegice, jer ona je jedan mali genije.

Motiviram se. Sad ću još malo da čitam, pa ću pred spavanje da gledam opet Linklatera jer skontah da ima njegovih filmova koje još nisam pogledala.

NEFmk2PJguGOJF_1_a

Everybody wants some

Ukratko

Baš je eto čudno kako se uvijek razbolim u onoj sedmici kad je red na mene da čistim stan. Ili kad mi se i cimerka razboli. Ona kaže da ima temperaturu, ja je dobijem u roku od 4 sata. Onda odem doktoru i potrošim nešto manje od 100 eura (s nadom da će mi refundirati bar polovinu od toga ono mutuelle što sam platila 150 eura).

Bio mi je prijatelj par dana. Odmorila sam se uz njega psihički. Hodali smo, jeli sir, vozili biciklo, istraživali Lille. Uspjela sam mu prenijeti svu ljubav koju osjećam za ovaj grad i otišao je rekavši da se zaljubio.

Pravila sam danas listu pjesama za rođendansku zabavu koju pravim uskoro. Bit će bosanska hrana i bosanska muzika i možda rakija ako je uspijem naći u Lillu. Ili u Strasbourgu. Bit će i ON možda, iznenadio me odgovorom da će mu biti zadovoljstvo da dođe iz Pariza na zabavu. Iskreno, gledam kako se ponaša onaj moj bivši Francuz u Sarajevu i počinju mi ići na k* Francuščići s lažnom ljubaznošću. Za ovog iz Pariza sam stvarno mislila da mu se sviđam, al sve više kontam da me samo zeza s francuskom ljubaznošću. A vidim i da je ovaj iz Sarajeva u istom fazonu. Hajd vidjet ćemo, samo opušteno. Ionako smo samo prijatelji.

E sad ona stara vijest kad sam se pohvalila da hodam po oblacima i te bajke. Taj dan sam, nakon mukotrpne potražnje za praksom sa ovisnicima, dobila poziv od jedne super kul organizacije, plaćena praksa, svih 500 sati da radim kod njih, žele me, al ono baš. Imala sam već dva sastanka s njima, malo su neorganizovani, ali napokon sam stupila u kontakt s psihologinjom koja je malo organizovanija, pa ćemo da se vidimo sljedeće sedmice i počnemo s papirologijom.

Druga isto tako super kul organizacija se zainteresovala za moje istraživanje koje radim za magistarski, pa preko njih radim upitnike s ovisnicima. Urađena tek dva i ja sam malo zablokirala jer znam da trebam da ih adaptiram, provučem kroz statistiku, i nikako da to uradim. Odgovornost mi je na nivou. I prokrastinacija. Bit će nešto od mene, možda, ako se izborim s tim čudovištem.

Proljeće u Lillu je lijepo kad ne pada kiša, podsjeća me malo na Sarajevo i malo sam plačipička postala. Svira Dino Merlin i ja plačem. Podsjeti me neki dio grada na Grbavicu ili Socijalno i ja zasuzim. Odem u kino na hrvatski film o ratu (Zvizdan) i isplačem se ko vel’ka, ljudi me u onom mraku čudno gledaju što ja jecam kad joj ubiju momka jer je Hrvat.

E jedna od stvari koje mi baš ne fale su vrane. Ovdje žive neke ptice koje samo pjevaju i pjevaju prelijepo, jedva čekam da sve izlista, da odem negdje u park i slušam ih.

Sutra Strasbourg s cimerimaaa, prelazimo preko Belgije i Luxemburga, valjda neće teroristi sutra operisati. Ha ha. Crni bosanski humor.

theastree5

Ja i Lille

Poslije svih sranja što su se izdešavala ovih dana sa Šešeljem i Karadžićem, kunem se da ću svisnuti ako mi još neko od ovih glupih Francuza kaže da sam iz Srbije nakon što im kažem da sam iz Sarajeva. Evo me u neka doba plačem poslije par dana trpljenja svih vijesti kojima sam bombardovana. Okidač je bio hrpa cimerovih prijatelja koji su me pitali odakle sam kad su čuli naglasak i kad sam rekla Sarajevo, prva pretpostavka bila je Srbija… Što kažu moji cimeri, svi znaju ko je Hitler, a niko ne zna da je Poljska bila napadnuta prva za vrijeme Drugog svjetskog rata… Tako nekako to dođe… Jebiga, živimo u usranom svijetu, neki dobiju 40 godina robije u hotelu za genocid, neki budu oslobođeni unatoč svim zločinima počinjenim u ratu. I šta da radiš sad, da bježiš od ludog zapada ili da bježiš od ludog Balkana… Što više razmišljam, sve više vidim da je ovaj svijet totalno nastran…