Izgubili smo mačku noćas… Pala je sa desetog sprata, vjerovatno ganjajući goluba. Bila je to najsmotanija mačka koju sam upoznala, ali najsmješnija. I prela je tako glasno, nekad, kad bi baš bila uzbuđena, podsjetila bi na škripanje kočnica.

Jučer sam provela pola dana u krevetu. I ona sa mnom. Mazile smo se, tačnije ja sam pokušavala da je mazim, a ona me odgurivala zadnjim šapicama i pokušavala da ogrebe prednjim, sve to dok prede. Bila je prava sado-mazo mačka.

Danas je nema. Gdje god pogledam u stanu, zagrcnem se, jer da je živa, bila bi baš tu, motala mi se između nogu, pokušavala me uhvatiti na putu do wc-a da mi kaže da joj dam da jede, iako je jela prije dva sata, ili bi mi ležala pored nogu u krevetu…

Sahranili smo je ispod jednog drveta. Gledajući izvana, bili smo tri luđaka koja kopaju rupu, stavljaju u nju mrtvu mačku, maze je i plaču… A iznutra, to je naša Djangolina i to je posljednji put da dotičemo njeno meko sivo krzno.

Sve bih dala da je tu. Ne bi mi više smetao ni smrad njenog pijeska u hodniku, ni kad nas budi u sred noći jer hoće da spava kod nekog u sobi, ni kad hoće da jede non-stop, ni kad obori pretešku dasku koja mi se nalazi pored glave, ni kad mi pojede sve moguće kablove… Sve to ne vrijedi koliko je vrijedio njen mali život, njeno smirujuće prijeđenje i njen eskimski poljubac koji smo često davale jedna drugoj…

Ali sad je više nema…

mobitel-foto-2332

 

Čežnja

Onako kako me čežnja prožimala konstantno za Parizom, tako me sad prožima za Briselom. Nema ništa romantično u tom gradu, ono što me privlačilo Parizu, ali ima nešto što ne mogu da dokučim i što me tjera svaki dan da pomislim na njega.

Provela sam jedan vikend družeći se s Briselom. Imala sam žuljeve na tabanima od hodanja jer gle mog iznenađenja kad sam skontala da je sve dokučivo pješke, skoro kao u Lillu, ali ipak malo veće. Ljude sam malo mrzila, malo voljela. Kreten koji mi je izvukao mobitel iz torbe, al je opet bio dovoljno fin da mi ga vrati kad sam ga uhvatila na djelu. Konobar koji me počastio pivom dok sam plačući pisala mail s kompjutera jer sam ovaj put ja ostavila mobitel na nekoj klupi i izgubila kontakt sa svijetom, tj. couchsurferom kod kojeg sam trebala prenoćiti. Što sam još plakala? Jer sam budalica otišla na putovanje ostavivši pare na čekovima i imajući koji euro na računu u banci – nedovoljno. Ali hej, avanture :). Njegova kolegica konobarica koja me pita jel se couchsurfer javio, ako nije, da zove svoje prijatelje i vidi može li me neko ugostiti. Eto, takvi su nekakvi ljudi u Briselu.

Na putu za Sarajevo, imala sam nekoliko sati prije leta u tom gradu, pa sam otišla u onaj kafić što sam čitala o njemu na prekul karti koji su pravili lokalci. Nisam stigla onaj vikend otići. Pojela sam supicu od mrkve. Dok sam plaćala, pita me konobar jesam li Francuskinja. A ja mu kažem, ma nisam, zar ne čuješ moj akcent. Da li je lagao ili ne, ne znam, ali kontam, ako ikad poželim ne biti Bosanka, postati Francuskinja, mogla sam se preseliti u Brisel gdje ne kontaju moj akcent, hihi. Kažem ja njemu tako, nisam bolan, idem sad na aerodrom, letim u Sarajevo, kaže pazi se hihi i namiguje, reko i ja baš kontam, strah me nešto, ali hajde… Šta ćeš drugo nego se šaliti s teroristima. Ili to, ili prestani da živiš.

E, i u Briselu sam naišla na naaajljepšu prodavnicu čarapa. Inače, moje čarape dolaze u svim dezenima, oblicima i bojama. E ovi su nadmašili i mene. Počastit ću se za rođendan, možda.

P.S. Od neki dan sam oficijelno psiholog. Po drugi put u životu.

P.P.S. I prošlo je nekoliko dana od moje godišnjice dolaska u Lille. 25441856563_d03e55050b_b

 

La vie d’Herborena

Magistarski je napisan. U iščekivanju odbrane, mogu malo da sjednem, odahnem i promislim šta sam sve preživjela i doživjela ove godine. Možda nisam bila savršen student, i možda nisam ispunila očekivanja moje mentorice na praksi koja je perfekcionista, a ja daleko od toga, ali hej, na kraju dana skontam da sam napisala magistarski na jebenom francuskom, izvještaj sa prakse također, u ovih godinu dana sam se možda sveukupno pet puta poslužila engleskim jezikom da francuzima objasnim šta sam htjela da kažem… I iako moja mentorica s prakse i moji mentori magistarskog nisu uvijek toga svjesni kad upućuju kritike, ja jesam. Da, sad kreće pravi posao, konkuerncija na tržištu rada neće biti laka i poslodavci neće biti u fazonu – aa ona je stranac, izaći ćemo joj u susret. Svjesna sam ja toga, ali radit ću na tome. Do tada, hello neki glupi poslići da ja imam para da si platim stanarinu i da otputujem jednom mjesečno negdje. Sljedeće putovanje u već isplanirano u oktobru, Nantes. Kupi stvari, kontaktiraj couchsurfericu umjetnicu, skulptoricu, glumicu i u avanturu.

Rad na magistarskom može baš da baci u depresiju. Danas sam tek mogla da se sjetim svih prethodno spomenutih stvari. Prelistala sam instagram. Svim hejterima instagrama uvijek pokušam da objasnim – to je mjesto gdje utrpavam sve svoje male i velike sreće i koje mi pomogne da se oraspoložim kad sam blizu dna ili na dnu. Poklon iznenađenje od prijateljice iz Francuske, pisamca koja mi je druga prijateljica slala također iz Francuske, a sve dok sam ja sanjala o svom dolasku tamo/ovdje, jutro nakon prvog poljupca na Prokoškom jezeru, prvi izlazak u restoran s cimerima za koje još nisam znala da će biti moji cimeri, putovanja s vremena na vrijeme u Pariz, pa onda Berlin, Madrid, London, Strasbourg, večera s njim i mojim cimerima kad je iznenada došao iz Pariza poslije posla, pa Sarajevo, mnogo ćevapa, prijatelji i roditelji, i evo me sad tu… Upoznajemo novog cimera, čekamo staru cimerku da dođe i da nas posjeti, a uskoro ćemo i mi kod nje u Berlin, pravimo pitu za večeru, a ja jedva čekam da moji roditelji dođu i da nas moja mama uči kako da razvijamo jufku.

Sad kad mi je najteže, kad pucam po šavovima i plačem jer me strah da neću stići predati magistarski do četvrtka ujutro, kad mi najviše treba zagrljaj, kad počnem da patim za njim u svemu tome, oni uzmu da se cmaču i grle i maze i jebu i da se gledaju zaljubljeno odjednom iako je do sada konstanto režala na njega (a i to mi režanje smeta, dok ja pokušavam da se koncentrišem, a on da radi, ona mu nešto zvoca, al eto, ko me tjera da radim u dnevnoj sobi u svom stanu), a meni eto srce hoće da pukne od silne potrebe za zagrljajem i da mi neko obriše suze i umiri kad se počnem tresti od nervoze…

 

Sedmica prije predavanja magistarskog: kriza identiteta, samopouzdanje na nuli, uspoređivanje s drugima, pozicija fetus i plači, razvijam anksiozni poremećaj… Na to sve me komarci oblijeću čitavu noć, tako da ne mogu da spavam. A kad sam najsretnija, ako ne spavam, loša sam. Sad i nisam najsretnija. Sve me iritira, cimeri kad ne obraćaju pažnju na mene, cimeri kad obraćaju pažnju na mene, onaj kreten što vozi krugove oko zgrade motorom, crko dabogda, nered u mojoj sobi i smrad svijeće protiv komaraca koja ne djeluje. Dakle, anti-reklama za Pharmavoyage i njiovu smrdljivu svijeću.

Ujedam, a i grli mi se s nekim. Postala sam kao naša mačka, ujeda i grebe dok prede i hoće da bude s tobom.

14247882_890808417718540_1142387182_o

Iz dana kad nisam ujedala i kad sam mogla da uživam na suncu ispred Lillovske katedrale koja mi se sve više i više sviđa, a bila mi je baš ružna u početku