Uči mi momak bosanski, pokoju riječ s vremena na vrijeme. Ima i neku knjigu na francuskom o postratnoj Bosni, sve sa slikama, pa me pita jel bob staza još uvijek tamo i možemo li je posjetiti. Pričala sam mu i o Republici Srpskoj, pokazivala Seku Aleksić i prevodila mu njene tekstove – onaj što se ona nešto brine da se napije jer ako se napije prevarit će ga s njim, pa će on sutra da priča da takvu nikad nije imao. Slušao je i Vutrospektivu od Majabe i čak hvatao pokoju riječ tu. Objasnila sam mu zašto ponekad kažemo sabah i šejtan jer smo slušali Lutku s naslovne strane s albuma Dok čekaš sabah sa šejtanom. Dala sam mu da čita neki blog jer treba još uvijek da navježba da prepozna iz prve ž, č, ć, dž i đ i da čita onako kako se piše jer ponekad umjesto c kaže k. Uglavnom, hvata on tako sa mnom riječi, nekad i sam, i onda slaže rečenice. Kaže sinoć “Ja sam narcisoidan. Volim me”. Hoda danas po stanu i viče “Volim Republika Srpska. Ja sam nacionalista”. Srce mi je veliko kad mi u poruci napiše Ljubim te puno. Sinoć nakon nekog pretužnog filma se umalo ne rasplakah kad mi je objasnio da želi da nauči bosanski jer me tako može još bolje upoznati.

Kako da ga čovjek ne zavoli?