Sarajevo

Vratila sam se, u svoj novi dom, iz svog bivšeg. Iz sunca u sivilo i 20 stepeni. Svaki put kad proputujem u sunčanije krajeve, shvatim po povratku da ma koliko voljela ovaj grad, mene ovo sivilo ubi. A i činjenica da sam provela deset dana s najboljim prijateljima i roditeljima, a i s njim, mi daje neku volju da se maknem odavde iako sam izgradila nešto, stekla prijatelje i dobila posao na neodređeno od 7 sati sedmično. Ne znam da li me tih 7 sati sedmično može zadržati. Da li me nedostatak njega u mom krevetu svaku noć može s mirom ostaviti u ovom gradu. Svrbe me tabani kao prije. A kad vidim onu minimalnu platu iz kafića još više me zasvrbe…

Provesti 7 dana 24/24 s njim je bilo nešto sasvim novo. Iznenadila sam se svim pozitivnim stranama koje sam otkrila. Kad smo i umorni i iznervirani od vrućine, razumijemo se i pazimo se. S roditeljima je bio predivan, dok sam ja sretno prevodila. I s prijateljima. I na vjenčanju gdje mi je prvi put rekao da me voli, a u pozadini ovo čudo pa mu prevedem i crkavamo od smijeha.

Prva noć u Lillu je neprospavana, užasna, hladna, jutro sivo, ne ustaje mi se iz kreveta, a trebala bih svašta nešto, uključujući traženje posla jer mi je kafića preko glave. Preko glave.

Najbolja prijateljica nam se udaje. Poklonile smo joj putovanje u Pariz. Morale smo prije vjenčanja da provjerimo s njom datume i kupimo kartu. Kaže plakala je. Uzbuđena od svega. Ja sam kuma. Mene to sve stresira, nikad u štiklama nisam hodala, obukla ih jednom za jedno vjenčanje i rekla nikad više jer sam ih skinula nakon par sati i obukla prljave crvene starke. Jučer sam naručila srebrene kožne Vansice. Haljina je možda obična, ali uz njih će biti kul.

Za prijateljicu smo već naručili buket i vijenac, ako bude kao na slici, bit će mnogo lijepa.

Djevojačko je u pripremama. Kažu cure sira i suhog mesa, meni srce ko kuća. Nema toga ovdje, ne priča se o mezi. Priča se o apero, fensi šmensi. A mi ba daj mesa i sira i rakije. I na planinu.

Sutra idemo u šoping da mu kupimo šta će obući na vjenčanje. Da, on je moj plus 1 i dovodim prvi put momka kući. All the way from Brussels. Hoće sve da vidi. Našao sliku Kravica na internetu, kaže idemo tamo. A ja sve govorim može može, znajući da će nam vrijeme proletjeti samo tako i da pola nećemo stići. Uči bosanski, kaže neće uspjeti dovoljno naučiti do avgusta da priča s mojima. A ja mu se smijem, pa meni godine i godine trebale francuski da naučim, on bi to preko noći, krivo mu, pa moram da ga tješim i komplementiram kako je talentovan, kako ima uho i dobar naglasak. Što je istina, ja to od srca.

Ako se ikad budem udavala, našla sam šta će mladoženja da nosi (za mene ćemo lako):

p1b002white-chemise-homme-ml-coeur-rouge-ecusson

Comme des garçons

10913680_4388814_1000

Comme des garçons

o trendovima

Nikad više trendova nego u posljednje vrijeme imam osjećaj. Ili – nikad više pomame za trendovima. I iako mi se poneki sviđaju, kad vidim količinu toga i kad to vidim na svakom koraku, ubije mi ikakvu želju da to stavim na sebe.

Prvo su izašle ogrlice uz vrat, devedesete i to. Odeš u shopping centar, mali malion ovakvih i onakvih.

Onda vez, cvijeće, leptiri, na torbama, košuljama, majicama, jaknama, cipelama, gaćama i grudnjacima čak! Imam dvije košulje, jedna mi je poklonjena, drugu kupih prije nego mi se sve to smučilo. I ne nosam je. Jer sekretarica na mom poslu koja mi može biti majka ima skoro istu – iz druge prodavnice, ali skoro identičnu!

E da, zapravo ta košulja je miks dva trenda – vez i svijetlo plavo bijele linije. Svaka druga majica ima te linije, zajedno sa onim trapez rukavima.

Flamingo mi je bio sladak u početku. Sad mi se malo povraća od njega. Kaktusi su također na svakom koraku. Meni se sviđaju samo oni pravi.

Sad su rasprodaje, a meni se ništa ne sviđa. Srećom. Osim što ću po Parizu i Briselu da tražim second handove, to mi je jedina nada.

 

Brisel

Imam ja neku lošu nafaku s Briselom i mobitelima. Prvi put kad sam ga posjetila, pokušali su mi ga ukrasti u parku u sred bijela dana, a zatim sam ga drugi dan zaboravila u parku i morala tražiti po kafićima internet da bih se dogovorila gdje i kad da se nađem s couchsurferom kod kojeg sam spavala…

I evo, posljednji put, tj. prvi put kod momka otkako se preselio. Kuća s baštom, roštilj, spremamo se da izađemo, svratim u wc, skinem hlače i blop – telefon u wc šolji… Mrtav.

Usro mi se u ćejf.

 

Ljubav u Montpellieru

U jednom trenutku sam rekla – da sam zamišljala najbolji mogući scenario, ne bi bio ovakav, ne bih vjerovala da ću živjeti što živim.

Počela sam ozbiljno da razmišljam da li vrijedi živjeti u Lillu. Jeste, ljudi su super, koncerti, pozorišta, izložbe, pojesti, popiti… Ali brate, sunce, sunce je život. Sunce i plavo nebo. Melatonin. Vitamin D. More. Eto, more i ne mora, ali ako bi moglo, neka i mora…

Maštala sam da provedem godinu dana života u Montpellieru nekada, sada mi se to ponovo počinje motati po glavi nakon što sam prošetala njegovim ulicama i posjetila njegov dom gdje je odrastao, igrao se, izlazio, pušio prve cigarete. Uz svo ono zelenilo, plavetnilo i sunce, nije ni čudo što mi je ovako nježan, drag, strpljiv i mazan.

Plakala sam jutros na aerodromu. Nije prvi put da ga ne vidim dvije sedmice, ali imam osjećaj da je sad najteže jer se ne vraća meni, u moj grad. A ostavih ga u onoj toplini i vratih se u 14 stepeni, kišu i sivilo. Pokušavam da dokučim sve topline što su mi se još više rasplamsale u srcu i da kroz njih gledam oko sebe.

18386814_1047604078705639_1842427463_n

Kad više nemam nekog da me čeka u krevetu poslije posla, vraćam se u 6 ujutro i ne mogu da spavam i dalje. Osjećam prazninu u ovom gradu znajući da on više tu ne živi. Da ga neću moći zagrliti kad mi prahne ili sušiti suze na njegovom ramenu svaki put kad sam tužna…

Ali hej, hajmo pozitivno. Brisel je genijalan i živjeti između njega i Lilla će biti jedna divna avantura. Zajedno ćemo da upoznamo novi grad i da uživamo u udobnosti grada koji poznajemo i volimo, u isto vrijeme.

A sada – Motpellier, more, sunce, on, njegova familija i prijatelji.

Jebote, ja samo o njemu pišem na ovom blogu.