o trendovima

Nikad više trendova nego u posljednje vrijeme imam osjećaj. Ili – nikad više pomame za trendovima. I iako mi se poneki sviđaju, kad vidim količinu toga i kad to vidim na svakom koraku, ubije mi ikakvu želju da to stavim na sebe.

Prvo su izašle ogrlice uz vrat, devedesete i to. Odeš u shopping centar, mali malion ovakvih i onakvih.

Onda vez, cvijeće, leptiri, na torbama, košuljama, majicama, jaknama, cipelama, gaćama i grudnjacima čak! Imam dvije košulje, jedna mi je poklonjena, drugu kupih prije nego mi se sve to smučilo. I ne nosam je. Jer sekretarica na mom poslu koja mi može biti majka ima skoro istu – iz druge prodavnice, ali skoro identičnu!

E da, zapravo ta košulja je miks dva trenda – vez i svijetlo plavo bijele linije. Svaka druga majica ima te linije, zajedno sa onim trapez rukavima.

Flamingo mi je bio sladak u početku. Sad mi se malo povraća od njega. Kaktusi su također na svakom koraku. Meni se sviđaju samo oni pravi.

Sad su rasprodaje, a meni se ništa ne sviđa. Srećom. Osim što ću po Parizu i Briselu da tražim second handove, to mi je jedina nada.

 

Advertisements

Brisel

Imam ja neku lošu nafaku s Briselom i mobitelima. Prvi put kad sam ga posjetila, pokušali su mi ga ukrasti u parku u sred bijela dana, a zatim sam ga drugi dan zaboravila u parku i morala tražiti po kafićima internet da bih se dogovorila gdje i kad da se nađem s couchsurferom kod kojeg sam spavala…

I evo, posljednji put, tj. prvi put kod momka otkako se preselio. Kuća s baštom, roštilj, spremamo se da izađemo, svratim u wc, skinem hlače i blop – telefon u wc šolji… Mrtav.

Usro mi se u ćejf.

 

Ljubav u Montpellieru

U jednom trenutku sam rekla – da sam zamišljala najbolji mogući scenario, ne bi bio ovakav, ne bih vjerovala da ću živjeti što živim.

Počela sam ozbiljno da razmišljam da li vrijedi živjeti u Lillu. Jeste, ljudi su super, koncerti, pozorišta, izložbe, pojesti, popiti… Ali brate, sunce, sunce je život. Sunce i plavo nebo. Melatonin. Vitamin D. More. Eto, more i ne mora, ali ako bi moglo, neka i mora…

Maštala sam da provedem godinu dana života u Montpellieru nekada, sada mi se to ponovo počinje motati po glavi nakon što sam prošetala njegovim ulicama i posjetila njegov dom gdje je odrastao, igrao se, izlazio, pušio prve cigarete. Uz svo ono zelenilo, plavetnilo i sunce, nije ni čudo što mi je ovako nježan, drag, strpljiv i mazan.

Plakala sam jutros na aerodromu. Nije prvi put da ga ne vidim dvije sedmice, ali imam osjećaj da je sad najteže jer se ne vraća meni, u moj grad. A ostavih ga u onoj toplini i vratih se u 14 stepeni, kišu i sivilo. Pokušavam da dokučim sve topline što su mi se još više rasplamsale u srcu i da kroz njih gledam oko sebe.

18386814_1047604078705639_1842427463_n

Kad više nemam nekog da me čeka u krevetu poslije posla, vraćam se u 6 ujutro i ne mogu da spavam i dalje. Osjećam prazninu u ovom gradu znajući da on više tu ne živi. Da ga neću moći zagrliti kad mi prahne ili sušiti suze na njegovom ramenu svaki put kad sam tužna…

Ali hej, hajmo pozitivno. Brisel je genijalan i živjeti između njega i Lilla će biti jedna divna avantura. Zajedno ćemo da upoznamo novi grad i da uživamo u udobnosti grada koji poznajemo i volimo, u isto vrijeme.

A sada – Motpellier, more, sunce, on, njegova familija i prijatelji.

Jebote, ja samo o njemu pišem na ovom blogu.

Uči mi momak bosanski, pokoju riječ s vremena na vrijeme. Ima i neku knjigu na francuskom o postratnoj Bosni, sve sa slikama, pa me pita jel bob staza još uvijek tamo i možemo li je posjetiti. Pričala sam mu i o Republici Srpskoj, pokazivala Seku Aleksić i prevodila mu njene tekstove – onaj što se ona nešto brine da se napije jer ako se napije prevarit će ga s njim, pa će on sutra da priča da takvu nikad nije imao. Slušao je i Vutrospektivu od Majabe i čak hvatao pokoju riječ tu. Objasnila sam mu zašto ponekad kažemo sabah i šejtan jer smo slušali Lutku s naslovne strane s albuma Dok čekaš sabah sa šejtanom. Dala sam mu da čita neki blog jer treba još uvijek da navježba da prepozna iz prve ž, č, ć, dž i đ i da čita onako kako se piše jer ponekad umjesto c kaže k. Uglavnom, hvata on tako sa mnom riječi, nekad i sam, i onda slaže rečenice. Kaže sinoć “Ja sam narcisoidan. Volim me”. Hoda danas po stanu i viče “Volim Republika Srpska. Ja sam nacionalista”. Srce mi je veliko kad mi u poruci napiše Ljubim te puno. Sinoć nakon nekog pretužnog filma se umalo ne rasplakah kad mi je objasnio da želi da nauči bosanski jer me tako može još bolje upoznati.

Kako da ga čovjek ne zavoli?

Da li je ovo moguće? Posao iz snova? Program smanjenja štete, ono na čemu radim već 4, 5 godina! Plus centar za tretman, ja između, sa svojim kompetencijama psihologa koji ide među korisnike (a ne zatvorenog u ured iza svog stola). Jeste samo jedan dan sedmično, ali za sada je to upravo moj dream job, imam vremena pored da se dobro pripremim za taj dan, da čitam, razmjenjujem mišljenja i iskustva s cimericom i ostalim kolegama, da nastavim raditi u baru s onim divnim ljudima još neko vrijeme dok ne pronađem još koji dodatni sat iz psihologije.

I još da spomenem – ugovor na neodređeno.

Slavim večeras.