Ja sam jedno razmazeno celjade, samo evo u odraslom svijetu ja sama sebe razmazujem, i nije mi zao, i zahvalna sam nekoj visoj sili sto mi je omogucila uslove za to.
Nisam materijalista, ali (vjerovatno sve recenice koje pocinju ovako negiraju direktno njihov pocetak koji tvrdi da nesto nismo) imam veliku sposobnost se zaljubim u nesto i da pazim to nesto kad znam da je to npr. neki komad odjece ili nakita koji cu konstantno da nosam jer je totally me. Desi se da sam u zurbi zaboravila novu duksericu (jednom opranu, dva puta obucenu) u restoranu. Koji je jedan od skupljih u naselju, sto bi znacilo da pored kvalitetne hrane ocekujem i dobru uslugu. Long story short, kuhar iz vecernje smjene si vjerovatno kaze jao sto je dobar ovaj duks, dat cu ga svojoj trebi, i ja sutradan dolazim po njega, nije tu i cekam nekih sedmicu dana da mi ga on vrati. Opranog, sa otiscima stipaljica (koje NIKAD ne stavljam na svoju odjecu) i izblijedjelog jer je predugo ostao na marsejskom suncu. Ja sam pokusala s njim nesto ispregovarati, medjutim on u paktu s konobaricom kuckom su igrali igru manipulacije koju sam odlah skontala, ali kad si poprilicno zdrav covjek, zdravog uma i ok moralnih vrijednosti, ne znas kako da se izvuces nasuprot dva manipulatora. Nisam im halalila.
I gledam sad taj duks, vidim mu samo onu cizu preko grudi, izblijedjelu, i bas mi se nesto stuzilo. I odlucim da moje emocije nemaju cijenu i kupim si novi. Dodje mi da nekad u noci ostavim duks pred vratima onog restorana, za onog Diega, i kazem, eto ti goljo kad si ga toliko htio, i nauci da peres i susis ves.
U temi first world problems, presla sam od bullynga na poslu (ja sam bila bullied) do sad mi je na poslu najveci problem sto sam izabrala tepih sa bijelim kvadratima i sto su mi ga pacijenti isprljali, pa moram da ga perem redovno. Volim biti sam svoj sef vala.
herborena 